(Rim / Bruxelles)
Prije tjedan dana talijanska ministrica zdravstva Beatrice Lorenzin je u intervjuu dnevniku La Repubblica pozvala na alarm:
U pet godina izgubili smo više od 66.000 poroda, što je – da se razumijemo – jedan čitav grad veličine Siene. Ako se ovaj trend nastavi i mi ga ne uspijemo zaustaviti, onda će se godine 2026. u našoj zemlji roditi samo nešto manje od 350.000 djece godišnje, što je 40 posto manje nego u 2010.g.
Demografski slom je u Italiji, kao i u ostatku zapadne Europe počeo 70-tih godina.
1983.g. je u Italiji prvi put više ljudi umrlo, nego bilo rođeno. U Saveznoj Republici Njemačkoj, stopa smrtnosti je još od 1972.g. veća od stope nataliteta. Savezni zavod za statistiku je 2015. godine ipak objavio: “Njemačka je u porastu“. To nije njemački narod koji je u porastu, jer on se smanjuje zadnje 43 godine, odnosno jednu i pol statističku generaciju. Ako ukupan broj stanovnika i dalje raste, onda je to zbog useljavanja stranaca, naturalizacije i visoke stope nataliteta kod naturaliziranih stranaca. U početku su dolazili Talijani, Španjolci i Hrvati, kasnije Poljaci, Rumunji i Albanci, a sada dolaze Tunižani, Pakistanci, Bengalci, Cejlonci, Peruanci, Senegalci, Nigerijci. I, naravno, tijekom cijelog vremena ne zaboravimo Turke. U svim zemljama zapadne Europe zadnjih 40 godina odvija se razmjena stanovništva gigantskih razmjera.
Pad broja poroda
Stopa fertiliteta žena, statistički broj djece po ženi pojedine zemlje, je kod domaćega stanovništva na najnižoj razini i to u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Francuskoj ili Engleskoj. Poruka iz 90-ih, da stopa nataliteta u Francuskoj ponovo raste, ne predstavlja trend. To su bile žene s migracijskom pozadinom, kako to danas političari zovu, koje su rađale više djece i time stopu gurale prema gore. Učinak je bio lažni svršetak uzbune, jer je stopa nataliteta francuskih žena i dalje ostala na niskoj razini. Ukupan dojam samo je iskrivljena statistika. Isto vrijedi i za druge zemlje …
Politika voli sakrivati stvarnost od svog vlastitog naroda. Narodi zapadne Europe, posebno njemački narod, zadnjih 40 godina izumire. 25 posto svih žena ulazi u menopauzu, bez rađanja ijednog djeteta.
Ekonomski poticaji ne mogu preokrenuti trend poroda
Koji su razlozi za tu demografsku zimu? Talijanska ministrica zdravstva Lorenzin navodi ekonomske razloge. Političari to već desetljećima refleksno navode, kad je riječ o ovoj temi. “Tu mora postojati veza s gospodarskom krizom”, je standardni odgovor. Lorenzin predlaže isto ono, što je već puno puta izašlo iz usta europskih ministara, bez da je igdje – čak i kod dobre primjene – došlo do obrata trenda. Predložila je udvostručiti bonus za novorođenčad.
Razlog pada broja stanovnika, međutim, ne može se naći u novčaniku, ni kod Talijana, ni kod Nijemaca (pa ni kod Hrvata, op.prev.). Razlog se može naći u srcima i u načinu razmišljanja. Radi se u prvom redu o kulturnim, a ne o ekonomskim razlozima.
Može se zemlju po zemlju analizirati obiteljska politika s baby bonusom i obiteljskim dodatkom, s više ili manje opsežnim poreznim olakšicama ili s državnom financijskom potporom za obitelji. Ali, nigdje se prazne kolijevke nisu radi toga napunile. Francuska, Njemačka i Švicarska uložile su vrlo ozbiljne napore u podržavanju majčinstva. Mjere su čak i slične. Pa ipak, stopa nataliteta je ispod potrebnog minimuma. Francuska sa stopom od 2,01 predstavlja iznimku, a razlozi za to su već spomenuti. Iako i ta stopa znači smanjenje stanovništva od četiri posto. Drugim riječima, čak i kod raspodjele jednakih financijskih poticaja, ne postiže se isti učinak.
Novac
– popularan ali krivi odgovor politike
Novac je popularan odgovor politike, jer to je najjednostavniji odgovor. On ukazuje na određenu intelektualnu lijenost, ali još više na nevoljkost, da se stvarno bave pitanjem, jer se boje posljedica. Pobačaj je dio “političkog konsenzusa”. Koji političar bi se usudio prekinuti taj tabu?
Jednostavna odluka o preusmjeravanju poreznog novca je mnogo lakša. Ali, je li se time sve promijenilo na bolje? Stvarnost dokazuje suprotno. Na primjeru europskih zemalja može se pokazati, da je stopa nataliteta padala i 80-ih i 90-ih godina, kada nije bilo ekonomske krize, nego je vladao gospodarski rast i blagostanje.
Kolaps broja poroda ima kulturne uzroke
Korijen problema, to je sigurno, nije prvenstveno ekonomski. Kolaps rađanja u zapadnoj Europi počeo je 70-tih. Njemu su prethodili događaji koji su mu bitno doprinijeli: uvođenje kontracepcijske pilule, legalizacija i olakšavanje razvoda i sloboda pobačaja. Tko ubija obitelj, automatski ubija osnovu koja je preduvjet za rađanje djece. Conditio sine qua non je do tada bio, da se prije ulaska u brak ne donosi djecu na svijet. Za to su postojali dobri razlozi. Brak je bio siguran okvir za stabilan odnos između muškarca i žene, osnovni uvjet za rođenje i zdrav rast djece.
Od tada se hvalimo, da se može živjeti zajedno i bez vjenčanog lista i da se djecu može rađati i bez formalne veze. Mi se hvalimo, da se sve može i “bez”. Toliko o teoriji, koju praksa ne može potvrditi. Više od toga, stvarnost to upečatljivo demantira. Stabilni odnosi su uglavnom uništeni. Mnogi se više uopće ne vjenčavaju. Više od polovice sklopljenih brakova završi razvodom. Sebičnost i mogućnost da se sve radi bez obaveze, ostavilo je iza sebe rasulo. Individualna sloboda bez ikakvih obaveza, koja je zadnjih desetljeća stilizirana u najveće dobro, ima svoju cijenu, eksorbitantno visoku cijenu. Ona zahtijeva da muškarci i žene imaju neovisnu uspješnu karijeru sa sigurnim prihodima, cijelo vrijeme imajući na umu da će možda već sutra biti ostavljeni ili uopće ne žele ući u čvrstu vezu, sa stalnim mislima na razvod.
Karijera žena uzvišena od strane feministkinja i rodnih ideologa na nivo državne doktrine, ne ostavlja mnogo prostora za djecu. Sebično samoostvarenje je glavni cilj, koji konzumira mnogo novca, novca koji onda nedostaje za djecu. Opstanak obitelji, težnja za genetskim naslijeđem vlastite obitelji i vlastitog naroda istjerana je preodgojem na internacionalizam. Za što se isplati živjeti? Što me briga, što će biti nakon mene? Na pitanje za smislom odgovara se konstantnom potrošnjom, u istom omjeru u kojemu blijedi važnost religije. A to košta. To znači, više raditi i brinuti oko dodatnih prihoda za financiranje vlastite zabave. U stvari, ne postoji nedostatak blagostanja. Blagostanja, koje se temelji na stvaranju novih potreba kroz reklame …
Iz toga se vidi da broj poroda opada, jer se u pravilu samo u stabilnim uvjetima želi začeti dijete. Ali ti stabilni uvjeti iz raznih razloga ubrzano nestaju. Parovi više ne vjeruju u nerazrješivost braka, zbog čega jedan ili drugi ili oba partnera, i više nego dobro promisle, prije nego li se odluče na dijete. Mogućnost bračnog sloma automatski djeluje “normalno”, jer gotovo čitavo javno i privatno životno okruženje sugerira upravo to. U filmovima se gotovo uopće ne prikazuju funkcionirajući brakovi. Partnerstva su prolazna. Glavni fokus je samo na seksualnosti i zadovoljavanju strasti. Nakon seksa svatko ide svojim putem, bez obveze. Stvarnost života nije puno drukčija. Iako nekad nije bilo tako. Razvod i nestabilnost kod zajedničkog života bez vjenčanog lista, zajedno sa istovremenim pomakom životnih ideala doveli su do praznih kolijevki. Neizvjesnost o tome kako će izgledati sutra, ne potiče želju za majčinstvom, svojstvenu svakoj ženi po prirodi.
Djeci trebaju stabilne veze između roditelja
Dijete još uvijek dio životnog plana. Statistike pokazuju da mladi još uvijek imaju želju za trajnom životnom vezom i za zasnivanjem obitelji s djecom. Onu u tome ne uspijevaju, jer se ostvarenje tih ideala ne potiče, nego ismijava, ponekad vrlo izravno, često suptilno. Podsvijest to registrira.
Dijete tako dolazi tek nakon ostvarenja savršenog životnog plana. Najprije uživati u životu, jer nakon toga čovjek „izvisi“. Paralelno, karijera stoji visoko na listi prioriteta. To je normalno za muškarce, jer oni ne rađaju djecu, nego imaju zadatak supruzi i majci, te djeci osigurati podlogu za život. Ono što je po kršćanskom shvaćanju međusobno nadopunjavanje, to je od strane feminizma i rodnih ideologa nepomirljiva suprotnost. Muška obaveza u karijeri, prenosi se bez razlikovanja na žene. Ali, tko će onda rađati djecu? Žene su često već 35 godina i starije, kada dođu u fazu koja im odgovara. Najviša razina plodnosti je kod žena već u dobi od oko 18 godina. S 35 ili 40 godina, vjerojatnost za trudnoću rapidno se smanjuje. Najpovoljniji trenutak je propušten. Tako se posrće iz jednog lošeg plana u sljedeći. Po ovoj logici postizanja ciljeva, mora se i rađanje djece podvrgnuti individualnom planiranju života. Ludilo postizanja ciljeva i poslovnost stvorili su novu industriju. Dijete iz epruvete. Zatrudnjeti čak i kada to prirodno više nije moguće.
Na dijete se više ne gleda kao na dar, nego najprije kao teret, dok je još neželjeno. Onda, kada ga se konačno želi imati, onda ga se iznenada mora imati. Prisila krivog vremena najprije dovodi do masovnog ubijanja nerođene djece, a onda do skupih pokušaja iznuđivanja trudnoće. Dijete postaje objekt. Najprije ga se vidi kao neprijatelja vlastite udobnosti, a onda bi trebao doći pritiskom tipke, baš kao da naručujete proizvod u trgovini.
Promjena paradigme kod kontracepcijskog mentaliteta
To je posljedica kulture, koja naglašava pojedinca i udobnost. Život tako ne funkcionira, u svakom slučaju ne život u razvoju. Masovna upotreba kontraceptivnih sredstava poklapa se s padom nataliteta. Iako kultura na Zapadu slavi život živih, ipak se radi o kulturi smrti. Djecu se “sprječava” ili abortira. Kontracepcijska praksa povećava rizik, da žena više nikada ne može roditi dijete. Djelovanje preparata za kontracepciju nakon faze uzimanja je pri tome samo jedan aspekt. Zdravlje žena je ozbiljno napadnuto, kao što pokazuje povećana učestalost raka dojke …
Broj abortirane djece odgovara deficitu poroda u EU
Prije pokušaja promoviranja rađanja više djece, trebalo bi se truditi oko ne ubijanja već začete djece. Institut za obiteljsku politiku iz SAD-a izračunao je, da broj pobačaja u zemljama Europske unije (službeno 1.207.646 djece) točno odgovara deficitu poroda pod kojim Europa pati i koji Zapad čini djedom ili bakom, kao što je papa Franjo rekao u Europskom parlamentu. Kripto pobačaji kemijskim pripravcima i kod umjetne oplodnje niti nisu uključeni u izračun.
Kako bi kompenzirala manjak rođenih i osigurala obavezni “rast”, EU promiče masovne imigracije. Godišnje je potrebno 1,5 milijuna ljudi. U 2015. godini, ovo “punjenje” praznih kolijevki je upravo izvršeno pod velom riječi “izbjeglička kriza”.
Nije ekonomska kriza kriva za smanjenjenje broja poroda, nego obrnuto
U sažetku se može reći, da nije ekonomska kriza uzrokovala pad nataliteta, nego da su prazne kolijevke ispraznile bankovne račune. Na ovu povezanost je već prije nekoliko godina upozorio poznati ekonomist i financijski stručnjak Ettore Gotti Tedeschi, bivši predsjednik Vatikanske banke IOR. Nekoliko puta se vratio na to pitanje, bez da se tome dala posebna pažnja, jer ono što je rečeno, nije bilo poželjno.
Sadašnja kriza je posljedica radikalnog pada broja poroda u zapadnom svijetu, koji je 1975.g. počeo u svim zemljama. Ovaj pad izazvao je prelom kod gospodarskog razvoja i povećanje fiksnih troškova zbog brzog starenja stanovništva (socijalna skrb, zdravstvo i lijekovi), a time i povećanje davanja i poreza, a i kolapsa stope rasta štednje.
Problem u mentalitetu treba rješavati na kulturnoj razini.
Tko ima hrabrosti? Svaki dan moramo gledati u oči demografskom padu. Ali, tko se usuđuje tražiti preobrat i promjenu trenda?
Andreas Becker, katholisches.info
