Reuters je prošlog tjedna izvijestio da je “bivši visoki vatikanski dužnosnik koji se bavio pitanjima seksualnog zlostavljanja od strane svećenika pridružio se žrtvama u ponedjeljak u pozivu papi Franji da donese zakon o nultoj toleranciji diljem globalne katoličke crkve kako bi bilo koji svećenik koji je proglašen krivim za zlostavljanje bio uklonjen iz službe.”
Stvarno?! Zar još uvijek govorimo o “nultoj toleranciji” za zlostavljanje u današnja doba? Možda je Reuters pogrešno predstavio govor oca Hansa Zollnera, koji vodi program na Sveučilištu Gregorian o suzbijanju zlostavljanja. Možda je pojam “nulta tolerancija” jednostavno postao skraćeni izraz, namijenjen pokrivanju svih vrsta napora za zaštitu djece.
“Nulta tolerancija” bila je politika koju su biskupi u Sjedinjenim Državama podržali tijekom sastanka u Dallasu 2002. godine. “Nulta tolerancija” je pristup koji je papa Franjo zahtijevao kada je razgovarao s novinarima 2014. i ponovno 2022. godine u portugalskom televizijskom intervjuu.
Zašto je onda još uvijek vrijedno vijesti, kada istaknuti katolici danas pozivaju na “nultu toleranciju”?
Odgovor: zato što za sve razgovore, za sva obećanja, za sve hvaljene politike i programe, Vatikan nije usvojio mentalitet “nulte tolerancije” u vezi zlostavljanja.
Prošlog tjedna, kada je Papinsko povjerenstvo za zaštitu maloljetnika održalo konferenciju o zaštiti u Katoličkoj crkvi u Europi, papa Franjo je uputio snažnu poruku potpore, navodeći događaj kao “znak kontinuiranih napora Crkve da zaštiti najranjivije u našoj sredini”. Ovaj tjedan je Papin X (Twitter) račun poslao više riječi ohrabrenja, ovaj put za napore protiv zlostavljanja u Italiji: “Svako zlostavljanje je izdaja povjerenja, to je izdaja života!” Papa već godinama daje snažne izjave o hitnoj potrebi da se stane na kraj zlostavljanju; njegova retorika je bila snažna. Pa ipak…
Tijekom te konferencije prošlog tjedna, kardinal Sean O’Malley, predsjednik papinskog povjerenstva za zlostavljanje, ponovio je svoj poziv za “snažno vodstvo u poduzimanju potrebnih akcija kako bi se, što je bolje moguće, spriječila bilo kakva pojava zlostavljanja u budućnosti“. Nijedna razumna osoba nije se mogla protiviti kardinalovim naporima. Ali, zar nismo čuli taj isti govor bezbroj puta? Gdje je “snažno vodstvo” o kojem kardinal O’Malley zamišlja; zašto se nije pojavilo?
Na istoj konferenciji biskup Luis Manuel Ali Herrera, kolumbijski tajnik papinskog povjerenstva, rekao je (prema izvješću CNS-a) “da bi zlostavljanje napredovalo, moralo se izgraditi mreža koja je omogućila nastavak tog zločina”.
Da, znamo. Kada je skandal izbio u Bostonu 2000. godine, saznali smo, na našu tugu, o klerikalnoj mreži koja je štitila svećenike zlostavljače. U 2018. godini skandal oko slučaj kardinala McCarricka naučila nas je da je mreža dosegla do najviših razina vatikanskog vodstva te zaštitila čak i prelate. U međuvremenu, otkrića iz jedne zemlje za drugom razotkrila su isti ružan obrazac. Mreže su bile – i možda još uvijek jesu – snažne i prožimajuće. Iz toga slijedi da, kako bismo uklonili zlouporabu, moramo iskorijeniti te mreže. “Nulta tolerancija” za zlostavljanje podrazumijeva nultu toleranciju za mreže starih dužnosnika.
Ipak, te mreže ostaju na mjestu. Sustav koji je štitio McCarricka i Barrosa i Zanchettu sada štiti Rupnika. U svakom od tih slučajeva papa Franjo je imao priliku probiti falangu klerikalne zaštite. Iznova je izabrao da to ne učini, unatoč javne izjave o “nultoj toleranciji”.
Svatko tko iskreno traži politiku “nulte tolerancije” u vezi zlostavljanja mora se suočiti s implikacijama tih skandala. Ipak, Vatikan – i svjetska katolička hijerarhija, pa čak i svjetski mediji – nisu pokazali interes. Ako je to istina, onda su svi razgovori o “nultoj toleranciji” besmisleni.
