U posljednjih nekoliko mjeseci, društveni medijski divovi kao Facebook i Twitter su usvojili restriktivniju politiku cenzure. Među mnogim katolicima očigledno je negodovanje zbog ovih korporativnih akcija. To je razumljivo; napokon, pravo na slobodu govora se smatra temeljnim pravom. Ali postoji problem koji izaziva mnogo veću zabrinutost: tijekom posljednjih nekoliko godina, mi katolici smo koristili ove platforme društvenih mreža da počinimo mnoštvo grijeha.
Lako se naljutiti na tuđa zlodjela, ali možemo biti sigurni da kada budemo stali pred Kristovo sudište, nećemo biti upitani o korporativnim politikama Facebooka ili Twittera. Pitat će nas se jesmo li osobno sudjelovali u grijesima poput prozivanja, ruganja, laganja, ogovaranja, klevetanja ili omalovažavanja.
Čini se da neki od nas katolika nikada nisu uzeli u obzir tu činjenicu. Čini se da mnogi vjeruju da objave na Facebooku ne podliježu moralnom nadzoru – čak iako te objave krše pravdu i milosrđe (uz to što ih čita čitav svijet).
Hoće li se naša obrana sastojati u tome da su naši grijesi samo objavljeni na Facebooku – a ne iznijeti govorom– i da nas to oslobađa od prijestupa?
Prije više od sedam stoljeća, sveti Toma Akvinski se ovim pitanjem bavio u članku o „odbacivanju“ (u Summa Theologiae), koji „označava sramoćenje druge osobe“ i događa se „kada čovjek objavi nešto protiv tuđe časti“. Akvinski tvrdi da je „odbacivanje (vrijeđanje) veće ako jedan čovjek prijeti drugom u nazočnosti mnogih“.
Katekizam Katoličke crkve odražava učenje Tome Akvinskog, učeći da javna lažna izjava o drugima „poprima posebnu težinu“. Logika je jednostavna: privatno klevetanje govori onima koji su u blizini, a javno klevetanje govori cijelom svijetu.
Objektivno gledajući ti su grijesi ozbiljne materije. Kao što Toma otvoreno kaže da je „vrijeđanje smrtni grijeh“. Što se tiče težine zla, javno objavljivanje klevetničkih komentara može se svrstati uz gledanje pornografije. Vrijedno je razmotriti tu činjenicu prije nego što pritisnete „objavi“.
Akvinski je razumio nešto na što smo (uglavnom) zaboravili. Ti grijesi mogu imati ozbiljan i trajan pečat. Izgovorena riječ može se lako zaboraviti, ali ispisana riječ traje – ponekad i – trajno.
To je lekcija koju sam naučio na teži način.
Prije mnogo godina, sakramentalno sam priznao grijeh ogovaranja i pitao sam svećenika kako mogu izvršiti zadovoljštinu. Svećenik je objasnio da je u tome problem. Kada ukradete novac, objasnio je, novac možete vratiti. Ali kada ukradete nečiji ugled (Akvinski bi rekao „čast“), to je puno teže vratiti. Bio sam odriješen grijeha, ali moj je posao tek počinjao.
Od trenutka kada sam napustio ispovjedaonicu, krenuo sam raditi na tome kako bih obavio ovaj zadatak iscjeljenja. U tome sam procesu naučio da povrat ugleda često zahtijeva ogromno strpljenje, kreativnost i opraštanje. Ali postoji određena ljepota i nada u tome procesu, a postupak pomaže da nas se izliječi od naših grijeha.
Danas sam ovo objavio kao podsjetnik za sebe i za sve nas koji se borimo protiv grijeha slobode govora. Ali to je i upozoravajuća priča za sve nas koji nikada nismo razmišljali o ozbiljnosti ovih grijeha. Lakoća i nestrpljenje s kojima se vrijeđamo i prozivamo jedni druge je stravična. Dakle, kada čujemo kako Facebook cenzurira slobodu govora, možda će nas to nadahnuti da učinimo nešto što smo trebali raditi cijelo vrijeme, a to je cenzuriranje nas samih.
