Zamislite da nađete pismo ispred vaših vrata. U njemu je šest metaka i napomena: “S ovih šest metaka ubit ćemo vas i vašu obitelj.” Zamislite da nekoliko dana kasnije pred vašim vratima osvane kutija s napomenom “U ovoj kutiji ćemo donijeti glavu vašeg djeteta.“
Za one koji žive na Zapadu takve stvari teško je i zamisliti, ali to je svakodnevna stvarnost za kršćane na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi. Faithkeepers, odnosno Čuvari vjere, je novi dokumentarac o kršćanima u muslimanskim zemljama koji odbijaju otkazati vjernost Kristu usprkos svakodnevnim progonima, silovanjima, mučenju i ubojstvima.
Postavlja se pitanje tko to od nas čuva vjeru poput ovih čuvara vjere? Prema Aid to the Church in Need, oko 215 milijuna kršćana diljem svijeta suočeno je s ozbiljnim progonom, uglavnom od strane muslimana. Ipak, nedavna anketa među američkim katolicima, na primjer, pokazuje da su oni više zabrinuti za klimatske promjene od globalnog progona kršćana.
Na popisu pet globalnih problema, katolici su stavili progon kršćana na sam kraj. Situacija LGBT obitelji nije bila na popisu, ali – gledajući kako su katolici indoktrinirani po tom pitanju – može se pretpostaviti da bi, u slučaju da se i to nađe na popisu, bila rangirana kao ozbiljniji problem od progona kršćana.
Zapravo, prihvaćanje i uključivanje LGBT obitelji bila je jedna od glavnih tema na nedavnom Svjetskom susreta obitelji u Dublinu. Istaknuti govornik bio je i otac James Martin, S.J. – jedan od najglasnijih advokata prava LGBT zajednice. Nekoliko drugih govornika se također usredotočilo na osjetljivost i posebne potrebe LGBT osoba i njihovih obitelji. Nasuprot tome, samo jedan govor između otprilike 100 prezentacija, odnosio se na stanje progonjenih obitelji na Bliskom istoku. Štoviše, sažetak tog govora za sudionike ne sadrži ni riječi “kršćanin” niti “musliman”. Umjesto toga, progonjene obitelji prikazane su se samo kao žrtve općeg “sukoba”.
Crkva danas posvećuju veliku pažnju i brigu malenoj manjini (homoseksualci i lezbijke čine manje od 2-3 posto opće populacije, dok su transrodne osobe vjerojatno manje od pola posto), koja živi životnim stilom koji proturječi crkvenom učenju. S druge strane, ista Crkva obraća malu pozornost na milijune kršćana koji čuvaju vjeru usred neumoljivih progona.
Kako ističe film Faithkeepers, kršćani na Bliskom Istoku suočavaju se s istrebljenjem. Godine 1915. kršćani su činili 20 posto stanovništva Bliskog istoka. Danas je broj pao na 4 posto i još uvijek je u padu.
Budući povjesničari Crkve će se zapitati kako je došlo do ovakve grube inverzije prioriteta. Pitat će se kako je u Crkvu prodrla tolika osjetljivost za seksualne potkulture dok je s druge strane izgubila iz vida tešku vanjsku prijetnju svom postojanju. Pitat će se i zašto su čelnici Crkve početkom 21. stoljeća bili više zabrinuti za klimatske promjene i pokazivanje solidarnosti s islamom (samo treba pogledati kampanju protiv islamofobije američkih biskupa) nego pokazujući solidarnost s progonjenim kršćanima.
Ova izgubljena perspektiva neće se lako vratiti, ali film poput Faithkeepersa korak je u pravom smjeru. U doba kada neki kršćani žele da Crkva žrtvuje vjeru zbog vlastitih seksualnih sklonosti, Faithkeepers nas upoznaje s hrabrim kršćanima koji su spremni položiti svoje živote zbog vjere. Polaznici Svjetskog susreta obitelji u Dublinu zasigurno bi imali veću korist da je tendenciozan govor oca Martina zamijenjen prikazom ovog važnog i prosvjetljujućeg filma.
