Dok sam odrastao, otac me je često znao opomenuti- “budi čovjek.” Pozvao me da budem hrabar i odgovoran te da otkrijem herojske potencijale koji su u meni. Sveti Pavao pozvao nas je na duhovnu muževnost ovim riječima: „dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena (zrele muškosti, op.a.), do mjere uzrasta punine Kristove: da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. Nego, ustrajući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist.“ (Ef 4, 13-16)
Ako mi dame dopuste (iako one uvijek imaju prednost), ovdje se posebno želim obratiti muškarcima, posebno očevima, muževima, i svećenicima. Poziv je jednostavan: budi čovjek! Trebaju nam ljudi u ovim mračnim vremenima, ljudi koji će junački govoriti i djelovati, ljudi koji će iznositi istinu i inzistirati na njoj gdje god imaju vlast, ljudi koji će prestati biti pasivni očevi i muževi, svećenici koji će prestati “igrati na sigurno” šuteći u ovoj moralnoj oluji. Da, budi čovjek.
Često se može primijetiti kako se muškarci uglavnom isključuju iz prakticiranja vjere i sudjelovanja na svetoj liturgiji. Da budem iskren, postoji razlog – nije politički korektan, ali ipak razlog. Većina muškaraca s kojima sam razgovarao smatraju Crkvu previše feminiziranom. Puno se govori o praštanju i ljubavi, o suosjećanju i dobroti. To su lijepe vrline, sve su dakako potrebne. No, muškarcima je također potrebna akcija, osjećaj da su poslani u bitku, da napreduju i čine neku razliku.
Nakon toliko godina radikalnog feminizma, muškarci se snebivaju preuzimanja vodstva i vlasti u svojim obiteljima i u Crkvi. To počinje rano. Svaki normalan dječak je pun vatre i žuči, agresivan, natjecateljski nastrojen i željan testiranja svih svojih mogućnosti. No, mnoge dječake se kritizira, kažnjava, pa čak i liječi zbog ovakvog normalnog ponašanja. Ustvari, upućuje ih se da se ponašaju više kao djevojčice i uče ih da budu dobri, da se sa svima i svime slažu, itd. Naravno da postoje granice, ali tendencija ka grubosti kod dječake je normalna. Nažalost, “socijalizacija” dječaka u kojoj poprimaju više ženskih osobina nastavlja se i u ranoj odrasloj dobi. A tu su i drugi kulturni fenomeni poput “muškarci su glupi” reklama na televiziji, itd.
Iako u posljednjih nekoliko desetljeća mnogi nastoje opisati Crkvu kao izrazito mušku, ništa ne može biti dalje od istine. U strukturi većine župa dominiraju žene. I žene rade dobar posao. Ali Crkva je učinila veliki propust jer nije uključila muškarce i nije ih opremila da budu jaki muževi, očevi, i svećenici. Vrline koje se odnose na čvrsto vodstvo i učinkovito korištenje vlasti su deficitarne, dok su druge vrline poput suradnje, slušanja, empatije i razumijevanja prenaglašene.
Ovaj nedostatak ravnoteže, gdje su tradicionalne muške vrline obezvrjeđivane, ili čak prezirane – doveo je do toga da su se mnogi muškarci odvojili od Crkve.
Čak je papa Leon XIII. davne 1885. predvidio dolazeću mekoću koja će zaraziti naša vremena. U dokumentu prigodno nazvanom (i koristeći riječ koju se veliki broj klera i očeva boji koristiti) Quod Auctoritate, Papa Leon je rekao:
„Znate kakva su vremena – koliko ih ima koji vole živjeti delikatno i popustljivi su u bilo kojoj prigodi koja zahtijeva muževnost i velikodušnost; koji, kada naiđe teškoća, otkriju u sebi dovoljno razloga za nepoštivanje spasonosnih zakona Crkve, misleći da je teret položen na njihova pleća teži od onoga što mogu podnijeti … opasnosti obiluju posvuda. Velike vrline naših predaka su u velikoj mjeri nestale; najnasilnije strasti se slobodnije izražavaju; ludost mišljenja koja ne poznaje suzdržanost, ili barem djelotvornu suzdržanost, svaki dan seže sve dalje; [a ipak] mnogi čiji su principi dobri, zbog krive bojažljivosti, su preplašeni, nemaju snage ni hrabrosti izgovoriti svoje mišljenje, još manje ih sprovesti u djelo; posvuda najgori primjeri utječu na javni moral; opako društvo koje smo do sada i sami osuđivali, trudi se vješto u svim zlim umijećima odvesti ljude na stranputicu, a koliko mogu, odvući ih od Boga, njihovih dužnosti, i kršćanstva … Zato oni koji govore ljudima trebaju biti uporni i jasni, ne samo prema zakonu Evanđelja, nego čak i prema diktatu prirodnog razuma, čovjek je dužan vladati sobom i držati svoje strasti pod strogom kontrolom, a osim toga, grijeh se ne može drugačije okajati osim pokorom … dakle, da nam učenje ne potone u svijesti ljudi, a što je jako važno, da ne bi njima zapravo upravljale njihove svakodnevne potrebe, moramo ih dovesti do toga da se ponašaju poput kršćana, ništa manje javno nego u privatnom životu.“
Nema ništa loše u pozivu na herojsko i javno svjedočenje vjere! Nema ništa loše u pozivanju na muške vrline kao što su žrtvovanje, jakost, inzistiranje na tome što je ispravno, suočiti se licem u lice s opasnošću, hrabro progovoriti, samokontrola, i tako dalje. Crkva je prije češće govorila na ovakav način. Čini se kako je danas jedino bitno da se nitko ne nađe povrijeđen ili uvrijeđen.
Odlazak muškaraca iz Crkve doveo je do situacije u kojoj smo sad: a to je da su mnogi kršćanski muškarci pasivni očevi i muževi. Oni nisu sazreli u svojoj vjeri, nego su i dalje u nekoj vrsti duhovnog djetinjstva. Oni nisu duhovne vođe svojih domova na što ih poziva Sveto pismo (usp. Ef 5). Ako idu u crkvu na sve obrede, to je zato jer ih njihove žene vuku tamo. Oni ne uče svoju djecu moliti, ne inzistiraju na prakticiranju vjere, niti čitaju s njima Sveto pismo. Prečesto, oni to ostavljaju na volju svojim ženama.
Srećom, ima ljudi koji zauzimaju svoju pravu ulogu. Oni su postigli duhovnu muževnost i razumiju svoju odgovornost u Gospodinu. Žive odvažno i vođe su u svojoj obitelji. Oni prvi će u nedjelju ujutro odvesti svoju obitelj u Crkvu i ustrajati na religijskoj praksi u svom domu. Oni pokreću molitvu i čitanje Svetog Pisma i preuzeli su ulogu energičnih moralnih vođa i učitelja u svojim obiteljima, župama i zajednicama. Spremni su boriti se za istinu i zalažu se za ono što je ispravno.
Kao što vidite, Gospod je u potrazi za nekoliko dobrih ljudi. Jeste li kršćanin? Jeste li postigli duhovnu muževnost? Ovo nije vrsta muškosti koja dolazi samo s godinama. Ona dolazi kada se molimo, kada želimo čuti i poslušati Sveto pismo i nauk Crkve. Ona dolazi kada živimo vjeru hrabro i pozivamo druge da slijede Isusa, bez kompromisa. Ona dolazi kada govorimo istinu u ljubavi i živimo istinu. Ona dolazi kada se bojimo Boga, ali tad živimo ovaj život bez straha- kada smo u stanju kleknuti pred Bogom, možemo stajati pred bilo kojom ljudskom prijetnjom.
