Iako su trojica papa (Sv. Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo) proglasili žensko ređenje nemogućim, napadi na sakramentalnost svećeništva i puninu katoličke vjere jednostavno ne prestaju. Samo ove godine, jedanaest njemačkih svećenika iz Kölnske nadbiskupije napisali su otvoreno pismo kojim se Crkvu poziva da i ženama otvori put prema svećenstvu.
U veljači se talijanski isusovački časopis La Civilta Cattolica čak zapitao je li tvrdnja Ivana Pavla II. o ženskom ređenje obvezujuća izjava crkvenog učiteljstva.
U međuvremenu, vjerni katolici često su pozvani braniti Crkvu od optužbi poput: “Zašto Crkva toliko mrzi žene?” i “Zašto Crkva ne dopušta da žene budu jednake kao muškarci?”
Takva pitanja koja proizlaze iz vrlo sofisticirane propagande protiv Crkve, osmišljena su tako da nema pravednog odgovora. Oni spadaju u kategoriju: “Jeste li prestali mlatiti svoju ženu?”
Cijelo pitanje temelji se na fantaziji. Pomisao da ženama treba biti “dopušten” pristup svećeništvu ukorijenjena je u radikalnom nerazumijevanju i feminizma i svećeništva.
Kako bismo točno odgovorili na ta pitanja kao katolici, moramo se radikalizirati. U svojim temeljima, feminizam i poziv na katoličko svećenstvo su tako dijametralno suprotni da muško svećenstvo čak ni nije feminističko pitanje!
Riječ “radikal” potječe od latinskog radixa, što znači “korijen, izvor”. Treba biti “radikalan”, dakle, vratiti se korijenu stvari.
Kada bi suvremene feministkinje doista poznavale temeljne vrijednosti koje su katolički svećenici pozvani prihvatiti – i koliko duboko se te vrijednosti sukobljavaju s njihovima – nikada ne bi poželjele pristup svećeništvu. Naprotiv, bježale bi od njega kao vrag od tamjana.
Kada govorimo da katoličko svećenstvo ne može biti ukorijenjeno u ženskom “samo-ispunjenju” već u ljubavi koja se zalaže za nasljedovanje Krista, to može zvučati sasvim normalno vjernim katolicima. Ali zagovaratelji ženskog ređenja ne uviđaju ovu jednostavnu stvarnost. Oni beskrajno istražuju Sveto pismo i drevnu povijest, tražeći biblijske odlomke i lažne kulturne pretpostavke u besmislenim pokušajima dokazivanja da Krist zapravo nije želio da samo muškarci budu svećenici.
Naravno, kao ograničena ljudska bića ne možemo u potpunosti poznavati Božji um. Možemo samo paziti na ono što je Isus rekao i što je stvarno činio. Nije nam ostavio knjigu s jasnim uputama. Nije nam ostavio pouku o kulturološkoj povijesti.
Ostavio nam je 12 muškaraca (jednog je kasnije trebalo zamijeniti) da budu njegovi apostoli i da šire Evanđelje.
Feministice s radikalnim mislima iz 1960-ih mogu prigovoriti na činjenicu kako nam je Krist ostavio samo 12 manjkavih ljudi. Njegov autoritet i postupci možda i nisu u skladu s osobnim odobrenjem tih žena. Ali Stvoritelj svakoga i svačega je slobodno vršio svoju volju, a biranje 12 muškaraca je bila Njegova volja. Zato je Crkva više puta proglasila (preko Svetog Ivana Pavla II. i drugih) da nema “nikakvu ovlast” rediti žene za svećenike – jer ovlasti Crkve dolazi od Krista (koji je i čovjek i Bog), a ne od ljudi.
A što se dogodilo tim ljudima koje nam je Krist dao za apostole? Jesu li vodili elegantan, udoban život moći, prestiža i privilegija?
Zapravo svi su oni (osim Ivana) postali mučenici. Bili su bičevani, razapinjani na križ, odrubili su im glavu, kuhali u ulju, izboli na smrt…, ubijani su na najokrutnije načine. Krist im je rekao: “Ako su mene progonili, i vas će progoniti.” I ozbiljno je mislio.
Znaju li feministkinje koje žele biti katoličke svećenice što zapravo traže? Svećeništvo je poziv od našeg raspetog Gospodina, koji odabire određene ljude da se odupru svjetovnoj moći, privilegijama i prestižu te da budu razapeti s njim. Svećenik nije predsjednik Uprave u Crkvi. Daleko od toga da ima položaj moći, svećeništvo je poziv na ponizno služenje – upravo ono što moderni feminizam odbija u svojim temeljima.
U svojoj knjizi iz šestog stoljeća o pastoralnim pravilima, sveti Grgur Veliki kao da govori današnjim feministima kada upozorava kršćane na “grijeh neposluha” i “zloću neslaganja”. Imajući na umu da “svećeništvo nije jamstvo da ćete nekako biti draži Bogu”, sveti Grgur je pozvao svećenike da na vodstvo ne gledaju kao na privilegij, nego kao na teret, da “onaj koji nije kvalificiran ne bi zbog svoje vlastite požude odveo druge u propast”.
