Cijeli sinodalni proces u Francuskoj počivao je na ramenima nacionalnog tima koji okružuje biskupa Alexandrea Jolyja i lokalno imenovanih regulatora raspravnih skupina; te oko sto pedeset tisuća katolika koji su izrazili svoje mišljenje.
Francuska biskupska konferencija odlučila je poslati u Rim nacionalnu sintezu sinodalnih konzultacija koje su se održavale diljem zemlje od listopada, ne mijenjajući neke od najrevolucionarnijih aspekata te sinteze. Zahtjevi za priznavanjem ženskog rada u Crkvi tako da se ženama dopusti ređenje za đakonise, dopuštenje da se žene svećenici latinskog obreda, više teoloških radionica i uključivanje laika u donošenje odluka od strane Crkve, i više „otvorenosti” i „slušanja” su bili neki od zaključaka koji su proizašli iz konzultacija.
Ono što je Jean-Marie Guénois, novinar „Figaroa“ nazvao crkvenim „velikim praskom”, zapravo potvrđuje da se francuska katolička hijerarhija nije prisjetila katoličke doktrine u brojnim točkama, umjesto toga izjavivši da smatraju da je „nacionalna sinteza“ zapravo „obvezujući“ dokument, te su sintezu Sinode poslali u Rim.
To ne znači da biskupi jednoobrazno odobravaju dokument u svakoj pojedinosti. Naprotiv, sastali su se tijekom izvanredne Sinodske skupštine 14. i 15. lipnja na Katoličkom sveučilištu u Lyonu radi „razlučivanja“ u vezi odgovora koje su dale francuske biskupije. Dio njih se složio poslati „popratni dokument“ u kojem će izraziti svoju zabrinutost zbog određenih stavova.
Iako je sastanak uglavnom održan iza zatvorenih vrata, prvi put je na njega pozvano stotinjak uzvanika, među kojima su bili trajni đakoni, predstavnici redovničkih zajednica i brojni laici, što je dovelo do „revolucionarnog” teksta. Prema neslužbenim informacijama od francuskih mainstream biskupa, jedan je izvor rekao da su ovi uzvanici bili ključni u sprječavanju biskupa da nametnu svoju početnu odluku koja je uključivala pisanje nove verzije nacionalne sinteze koja bi bila prikladna za slanje u Rim.
Internacionalno izdanje „La Croix“ nam je jasno dalo do znanja da je slanje dvaju dokumenata u Rim – sinteze temeljene na biskupijskim izvješćima, koje su napisali biskup Alexandre Joly iz Troyesa i njegov nacionalni tim posvećen pripremi nadolazeće rimske Sinode o sinodalnosti, i osobnih komentara određenog broja biskupa – nastalo kao rezultat „spektakularnog preokreta iza kulisa”.
„Prvi nacrt” – koji nije bio u obliku popratnog pisma, već je trebao biti nova verzija nacionalne sinteze – „očito je odbijen u utorak kasno poslijepodne” tijekom rasprava između biskupa i uzvanika. „Ovo je poslužilo za isticanje snažnog pristanka svih za nacionalnu sintezu“, rekao nam je izvor. Sinteza, koja je već bila objavljena prošlog tjedna, usredotočila se na važnost „pronalaženja naše snage u Riječi Božjoj”, važnost „predlaganja znakova koji govore društvu i vjerodostojni su” te potrebu „za mjestima bratskog dijalog“.
„Bratstvo” je jedna od ključnih riječi sinteze, što ne čudi s obzirom da upitnik koji je Vatikan prošle jeseni poslao biskupijama svijeta sadrži mnoga sugestivna pitanja. Popisi pitanja koji su poslani lokalnim katolicima uključivale su reference na „razgovor“, „dijalog između Crkve i civilnog društva”, „isključene”, „manjine”, „dijalog s drugim religijama i nevjernicima” i tako dalje. S druge strane, riječi poput „obraćenja“, „poslanja”, „sakramenata”, „vječnog spasenja”, „istine” i tako dalje su uglavnom, ako ne i potpuno, izostajale.
Neki od najznačajnijih zahtjeva sinteze su simptomatični za gubitak osjećaja za važnost svete Euharistije. Prvo poglavlje naglašava potrebu za „obnovom snage pojedinca pomoću Riječi Božje”, hvaleći mogućnost „okupljanja” koja može pomoći ljudima koji „nikad ne dolaze na misu”, osobito siromašnima. Jedno moderno bratstvo izjavilo je: „Možda su temelj Crkve ljudi koji se pridružuju čitanju Božje riječi”. Protestant ne bi rekao to nimalo drugačije.
Dok se na „razmišljanje o Svetom pismu” gleda kao na način da se odgovori na „potragu naših suvremenika za smislom”, dotle se u priopćenju Svećeničko bratstvo svetog Pija X. napominje da mnogim katolicima danas nedostaje osnovno znanje o Katekizmu koje bi ih spriječilo da „pogrešno tumače” Bibliju.
U istom poglavlju zahtijeva se kvalitetnije propovijedanje, uključujući to da „žene propovijedaju tijekom euharistijskih slavlja”.
Sljedeće poglavlje, o „Sinodalnosti”, sugerira da bi dijalog trebao postati trajan te se dodaje: „Ovo sinodalno iskustvo jasno se razlikuje od ispitivanja javnog mnijenja; oni koji su sudjelovali kažu kako su pažljivo nastojali da ih vodi Duh Sveti; a u tu svrhu često su svoje promjene usidrili u meditacijama Svetog pisma”. Međutim, njihova „meditacije” ih nisu spriječile da zahtijevaju nemoguće promjene koje nisu u skladu s vječnim naukom Crkve.
Što se tiče svećenika, oni su u sintezi predstavljeni kao oni koji imaju „problema s odnosima”, posebice sa ženama, „autoritarizmom” i „taštinom”.
Tu se postavlja jedan od najrevolucionarnijih zahtjeva: „Pojavljuju se redoviti zahtjevi da svećenički celibat postane pitanje slobodnog izbora pojedinih svećenika, kako bi svećeničko ređenje i brak bili kompatibilni”.
Sljedeće poglavlje zahtijeva da „muškarci i žene jednako žive krsno dostojanstvo” i tvrdi se da su žene „pretrpjele bezbroj rana” od strane Crkve. Ženama je potrebno dati više prostora za „donošenje odluka”, osim poslova koje već obavljaju. Čak skupina „Žena u svojim tridesetima” kaže da su „revoltirane” nejednakostima između muškaraca i žena od „vrlo rane dobi”; otvoreno tražeći ređenje žena za đakonise i svećenice.
Što se tiče „upravljanja” Crkvom, mnoga biskupijska izvješća napadaju „klerikalizam”, tražeći „protu ovlasti” za laike i „obrazovanje” kako bi se unaprijedio „nauk Drugog vatikanskog koncila“.
Što se tiče liturgije i euharistije, u dokument se kaže sljedeće:
„Mnogi govore o tome koliko je liturgija središte u vjerničkom životu katolika. Neki – poput onih koji su vezani uz Rimski misal iz 1962. (starijem obliku obreda) – žude za slavljem mise kako bi potpunije odgovorili na onu žeđ koju krštena osoba imaju u svojoj nutrini. Sinteze se isto tako odnose na to da je Euharistija bitna za samu konstituciju zajednica. Međutim, čini se da je liturgija mjesto napetosti, borbe između pastoralne fleksibilnosti i privrženosti ritualima, između poštovanja bogatstva liturgijskih simbola i pitanja o jeziku koji je mnogima postao nerazumljiv”.
Svakako je ohrabrujuće za vidjeti da je spomenuta tradicionalna latinska misa, ali se predstavlja kao „tenzija” i poglavlje završava pozivom da se djevojkama i ženama dopusti da se pridruže liturgijskim službama:
„Nemoguće je sumnjati u istinske patnje koje su žene doživjele i velika očekivanja u vezi s ovom temom”.
Nadalje, pojavljuje se još jedna tema koju promoviraju mediji i mnogi krugovi iz Katoličke crkve s ovim riječima:
„Često se spominje patnja onih koji se osjećaju isključenima iz zajednica i/ili sakramenata (homoseksualci, rastavljeni i ponovno vjenčani, i tako dalje), kao i onih koji su manje pogođeni takvim isključenjima”.
U izvješću biskupije Toulousea čak je navedeno sljedeće:
„Svako isključenje iz sakramenata povezano sa stanjem života uzrokuje nerazumijevanje i tugu i čini se da se protivi prihvaćanju svega onoga što je Krist prakticirao“.
To su svakako najšokantniji aspekti francuske sinodalne sinteze. Biskupsko propratno pismo napominjući da su u sintezama vrlo odsutne „određene teme”, kao što je „misionarski poziv” Crkve.
Dodajući:
„Moramo se zapitati i zašto se neka kršćanska duhovna bogatstva ignoriraju ili obezvrjeđuju, na primjer, euharistija kao Isusova žrtva, sakramenti, posvećeni život, celibat svećenika, đakonat. Isto tako napominju da se obitelj kao mjesto učenja o bratstvu među ljudima ne spominje u tekstovima”.
Ovo zapravo zvuči kao priznanje neuspjeha; jer se od katolika traži da oblikuju „Crkvu sutrašnjice” u ime svoga „suosjećanja s Crkvom”, čineći da nemaju najelementarnije istine i znanja o njezinom značenju , ulozi i spasonosnom djelovanje kroz sakramente.
Čini se da biskupi isto tako popuštaju okrećući se prema demokraciji unutar Crkve svojim apelom da „sinodalnost postane uobičajen stil života Crkve”.
Cijeli sinodalni proces u Francuskoj počivao je na temelju nacionalnog tima koji okružuje biskupa Jolyja i lokalno imenovanih regulatora raspravnih skupina; i oko sto tisuća katolika koji su izrazili svoje mišljenje. Oni predstavljaju oko deset posto katolika koji prakticiraju svoju vjeru u Francuskoj, gdje se broj vjernika jako smanjio, posebno nakon lockdowna zbog COVID – a. Velik dio njih potječe iz „boomer generacije” koja je doživjela političku revoluciju u svibnju 1968. i liturgijsku revoluciju koja je uslijedila nakon Drugog vatikanskog koncila.
Upravo je ta generacija u većoj mjeri propustila prenijeti vjeru i ona sada traži od Crkve da okrene leđa svome moralnom nauku, a mlađe ljude koji žele tradicionalna liturgijska slavlja vidi kao kreatore „napetosti“.
U svom popratnom pismu, francuski biskupi žale zbog činjenice da „Sinodalni proces nije zahvatio cijeli Božji narod u svojoj raznolikosti, a posebno mlađe generacije”.
Oni su često tradicionalniji od starijih katolika, ali čini se da „sinodalnost” zahtijeva da starije generacije imaju prednost. To bi moglo imati smisla da te generacije zapravo podržavaju tradiciju koju Crkva mora čuvati i prenositi, ali događa se upravo suprotno.
