Već više od pola stoljeća slušamo o „duhu Drugog vatikanskog sabora“ koji je Crkvi zadao nesagledive probleme. Želio bih se usredotočiti na „duh Prvog vatikanskog sabora“ – o kojem se često ne govori, ali koji je Crkvi također prouzročio nesagledive probleme u njezinoj nepogrešivosti.
Sveti kardinal John Henry Newman bio je među onima koji nisu oportunistički promatrali Prvi vatikanski sabor. Iako je čvrsto vjerovao u papin primat, dogmatsku je definiciju smatrao neprikladnom, a vjerojatno i nepotrebnom. Kad je učenje bilo dogmatski definirano, onda je, po Newmanu, ono zadovoljilo formu. Međutim, bio je duboko zabrinut da će se nad njim nadviti sjena, koja će gotovo pobožanstveniti i osobu i djela pape.
U toj perspektivi želim promatrati slučaj Franka Pavonea. Poznajem tog čovjeka desetljećima i smatram ga prijateljem; inteligentan je, pravovjeran, karizmatičan i hrabar svećenik – s ogromnim egom, koji bi mogao figurirati u velikoj mjeri u trenutnoj krizi, na obje strane. Ali kao što mi je prelat neki dan rekao: „Ako je veliki ego osnova za laicizaciju, onda nam ne bi preostalo mnogo svećenika ili biskupa!“.
Nije nedostajalo komentara o laicizaciji Franka Pavonea. Vlč. Gerald Murray iznio je kratku, ali informativnu kanonsku refleksiju, u biti zaključujući da razlozi za razrješenje navedeni u nuncijevom pismu američkim biskupima, naime, bogohuljenje i neposluh, općenito ne dosežu razinu koja zahtijeva laicizaciju. Zapravo, kad god bi se susreo s onim što je smatrao nepravednim zahtjevom svog biskupa, Pavone se žalio Svetoj Stolici – i svaki put bio opravdan.
Nakon dogmatske definicije o nepogrešivosti pape na Prvom vatikanskom saboru, uslijedio je gubitak Papinske države, zbog čega je papa postao “zatočenik Vatikana“. Sagrađen je zaštitni zid kao podrška papi, svojevrsna aureola koja je kulminirala u pontifikatima Pija XII. i Ivana Pavla II.
Duboko sam se divio i volio Ivana Pavla II., međutim, kult ličnosti koji je izrastao oko njega djelomično je odgovor neke trenutne probleme. Mladi svećenici, kada su ih pitali zašto rade neke stvari prečesto, ugledani na Ivana Pavla II. bi odgovorili: „Zato što to radi Sveti Otac“. Pogrešan odgovor: činim nešto jer je to ispravno, a ne zato što to radi papa.
Sada, okrenimo se događanjima poslije 13. ožujka 2013., dana kada je kardinal Jorge Marija Bergoglio naslijedio Benedikta XVI. Za sada to predstavlja pontifikat bezakonja i pretjeranosti. Razmotrite sljedeće primjere:
Franjo se u svome prvom pojavljivanju pojavio na loži bazilike svetog Petra u neprikladnoj odjeći (kasnije smo čuli da je rekao papinskom voditelju ceremonije: „karneval je gotov“); Štoviše, zamolio je okupljeno mnoštvo na Trgu da ga blagoslovi. Jasno je da se nije namjeravao podrediti ulozi pape, već je planirao preoblikovati službu na svoju sliku i priliku.
- Na prvi Veliki četvrtak kao papa prao je noge ženama i muslimanima, prekršivši liturgijski zakon.
- Po kratkom postupku razriješio je 2014. s dužnosti kardinala Raymonda Burkea koji je u tom trenutku bio prefekt Apostolske signature.
- Također je 2014. smijenio biskupa Rogelia Livieresa Plana s dužnosti ordinarija Ciudad del Estea u Paragvaju.
- Tri godine kasnije, smijenio je tri službenika Kongregacije za nauk vjere. Kad je prefekt, kardinal Gerhard Müller, naposljetku dobio audijenciju i pitao na temelju čega će ti ljudi biti otpušteni, papa Franjo je odgovorio da kao papa može učiniti što god želi, bez ikakvih objašnjenja
- Za nekoliko mjeseci i kardinal Müller je ostao bez posla.
- Već godinama gledamo preoblikovanje i preformuliranje pravila Reda malteških vitezova.
- Vlč. Alessandro Minutella iz Nadbiskupije Palerma bio je ekskomuniciran i laiciziran, bez suđenja i žalbe.
- Papa Franjo je često koncelebrirao na misama bez odgovarajućeg ruha, čak i bez štole. Papa ne može biti koncelebrant. Ako predsjeda liturgijom (umjesto da bude glavni slavljenik), odgovarajuće liturgijsko ruho je pluvijal (koji je tek nedavno usvojio).
- Objava Amoris Laetitia dovela je do skore dozvole da rastavljeni/ponovno vjenčani mogu primati sv. pričest.
- Na vlastitu inicijativu, bez konzultacija, papa je promijenio tekst Katekizma o smrtnoj kazni i čak vršio pritisak na biskupske konferencije da promijene tekst molitve Gospodnje.
- Što god netko mislio o bivšem kardinalu Theodoreu McCarricku, uskraćen mu je zakonski postupak i papa ga je grubo laicizirao (ironično odbacujući jednog od ljudi koji su mu pomogli da postane papa).
- Nedavno je smijenio biskupa Daniela Fernandeza Torresa s mjesta ordinarija u Arecibu, Puerto Rico, bez odgovarajućeg objašnjenja.
- Vladavina terora prevladava u Rimskoj kuriji, s djelatnicima koji su u strahu; to je također slučaj s mnogim biskupima u svijetu.
- Zbor kardinala tretiran je kao da su ministranti. Godinama Franjo nije dopuštao pretkonzistorijske sastanke; posljednji konzistorij nije imao predviđeno vrijeme za javne intervencije.
- Gdje je tu toliko hvaljena kolegijalnost/sinodalnost? Dogodio se dramatičan gubitak ovlasti biskupa, tako da je biskupima ograničena prosudba o Usus Antiquior i njihovoj sposobnosti osnivanja novih kongregacija (redovničkih zajednica), među mnogim drugim primjerima.
- Papa Franjo je odlučio vladati po Motu propriju (crkvena verzija izvršne naredbe) 47 puta u devet godina, dok je Ivan Pavao II. izdao samo trideset u dvadeset sedam godina pontifikata.
Moglo bi se navesti još mnogo primjera papinskog pretjerivanja. Dakle, nikoga ne treba čuditi što je Franjo tako postupio protiv Franka Pavonea. No, veliki je skandal za vjernike, pa i za nekatolike, kada se međunarodno poznatog i cijenjenog svećenika laicizira – iz razloga koji nisu predviđeni kanonskim pravom, popraćeno odbijanjem objašnjenja za medije.
Sarkastično je da se oni s lijevog ideološkog pogleda na Crkvu i u Crkvi trenutačno natječu s W. G. Wardom, suštinskim ultramontanistom, koji je jednom uzviknuo: „Želio bih novu papinsku bulu svako jutro uz svoj Times za doručak“.
Austin Ivereigh ultimativni je apologet Bergoglianskog načina upravljanja, dok je o. Thomas Rosica izrekao ovu tvrdnju 2018.: „Papa Franjo krši katoličke tradicije kad god poželi jer je slobodan od neurednih vezanosti. Naša je Crkva doista ušla u novu fazu. S dolaskom ovog prvog isusovačkog pape, Crkvom otvoreno vlada pojedinac, a ne samo autoritet Svetog pisma ili čak diktat tradicije plus Pismo”.
To je blasfemija, koja nadilazi svaku blasfemiju koju bi Pavone mogao izgovoriti.
Za to vrijeme isusovac o. J. Martin nastavlja neometano navoditi druge na teški grijeh sodomije, a isusovac o. M. Rupnik nastavlja biti redovnik nakon što je seksualno zlostavljao mlade časne sestre, a jednu je čak i odriješio u ispovijedi. Dvostruki standardi i zlouporaba ovlasti dovode do nepoštivanja i zanemarivanja legitimnog obnašanja ovlasti. U sljedećoj konklavi mora biti jasno naglašeno da se sljedećeg papu mora spriječiti u takvom ponašanju.
Pišući gospođi Simeon 18. studenog 1870., Newman je rekao sljedeće o Piju IX.: „Došli smo do vrhunca tiranije. Nije dobro da bude papa više od dva desetljeća. To je anomalija i ne donosi dobre plodove; on postaje Bog, nema tko da mu proturječi, ne poznaje činjenice i čini okrutne stvari a da to ne misli“.
I u svom pismu vojvodi od Norfolka iz 1874., Newman je izjavio, bez straha od proturječja: „Ali papa nije nepogrešiv u svojim zakonima, ni u svojim zapovijedima, ni u svojim državnim postupanjima, ni u svojoj upravi, ni u politikanstvu. Treba primijetiti da ga je Prvi vatikanski sabor ostavio upravo onakvim kakvim ga je zatekao”.
Nažalost, Newman je i sam patio od šikaniranja i smicalica rimskih institucija. Zapravo, bio je pod istragom zbog hereze, a da o tome nije bio ni obaviješten! Takva su ga iskustva navela da kaže:
„Bojim se da je na neki način povrijeđena moja duša. Mislim da povjerenje u nadređene nikad više ne može biti kao prije. Nikada više se neću osjećati lako s njima. Osjećam da ću uvijek misliti da će me iskorištavati… Moj najveći dobitak i najozbiljnija molba njima je da me puste na miru… .Hoće li oni pristati na ovo ne mogu vam reći, jer se čini da me žele izopćiti“.
Newmanovo potpuno opravdanje doista je došlo, s drugim papom, Lavom XIII., koji je Newmana imenovao kardinalom. S nemalom mjerom olakšanja i radosti, Newman je izjavio: „Sumnja je podignuta s mene zauvijek”.
Frank Pavone izrazio je nadu da bi sljedeći papa mogao ispraviti štetu koju je napravio sadašnji. Trebao bi se tješiti iskustvom kardinala Newmana, čak i tražiti njegov zagovor.
vlč. Peter M.J. Stravinskas
