Nadbiskup Fulton J. Sheen u svojoj knjizi Characters of the Passion (1947.), razmatra o osobama koje su odigrale svoju ulogu u muci Isusa Krista i uspoređuje ih s našim modernim svijetom.
U trećem poglavlju, Pilat: Lekcija o političkoj moći, Sheen objašnjava:
“Oni koji razumiju puls suvremene civilizacije vjerojatno su primijetili da danas postoje dvije kontradiktorne optužbe protiv religije. Prva je da vjera nije dovoljno politička; druga je da se religija i previše bavi politikom. S jedne strane, Crkva je kriva što je previše božanska, a s druge, jer nije dovoljno božanska. Mrze je zato što je previše nebeska i mrze jer je previše zemaljska.”
Sheen opisuje politički/vjerski proces kada je Isus stajao pred političkim vođom Pilatom i vjerskim vođom Anom i Kajfom. Krista su pred Anom i Kajfom optužili da je previše religiozan. Pod optužbom zbog navodne uvrede božjeg veličanstva, Krist je proglašen previše religioznim, previše zabrinutim za duše, previše nepogrešivim i previše pobožnim. Na kraju, stjerali su ga u kut ne bi li im sam izjavio da je Bog. Sheen piše:
“Zato što je bio previše religiozan, nije bio dovoljno politički aktivan. Vjerski sud mu je prebacio što uopće nije zabrinut zbog činjenice da su Rimljani i njegovi gospodari, i što bi im mogli oduzeti zemlju (Ivan 11, 47-48). Govoreći o duhovnom kraljevstvu, višem moralnom zakonu, i Njegovom božanstvu, i tako postavši duhovni vođa; Isus je optužen za ravnodušnost prema potrebama ljudi i blagostanju nacije.”
Isto tako, danas ‘pro-lifere’ optužuju da su previše religiozni. Optuženi su za pokušaj nametanja svoje vjere drugima, fanatizam, te da su opasni za slobodno društvo.
Na kraju, Isus je poslan u političku arenu- Pilatu. Tu vjerske optužbe ne bi prevladale. Zato je optužen da je previše politički aktivan. Isus je optužen za uplitanje u nacionalne poslove; jer nije bio dovoljno domoljuban. „Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj.“(Lk 23, 2).
Sheen objašnjava:
“I tako kroz povijest, te dvije proturječne optužbe se postavljaju protiv osobe Isusa Krista u Tijelu Njegove Crkve. Njegova Crkva je optužena da nije bila dovoljno politička kada je osudila nacizam i fašizam; optužena je da je previše politička kada osuđuje komunizam. Ova druga optužba traži posebnu pažnju, naime, optužba da se Crkva miješa u politiku. Je li to istina? Ovisi o tome što znači politika. Ako miješanje u politiku znači koristiti svoj utjecaj u korist određenog režima, stranke, odnosno sustava koji poštuje temeljna bogomdana prava i slobodu osoba, odgovor je nedvosmisleno NE! Crkva se ne miješa u politiku. Ako uplitanje u politiku znači suditi, ili osuditi filozofiju života u kojoj stranka ili država ili klasa, odnosno rasa, postaju izvor svih prava, te uzurpira duše stanovnika i stavlja stranku ispred savjesti i negira temeljna prava, odgovor je nedvosmisleno DA!
Crkva osuđuje takvu filozofiju. No, kada ona to radi, ona ne ometa politiku, jer takva politika više nije politika, nego teologija. Kad se država postavlja za apsoluta poput Boga, kada zahtjeva suverenitet nad dušom, kada uništava slobodu savjesti i slobodu religije, onda je država prestala biti politička i počela biti kontra-Crkve.”
U stvarnosti, Crkva se prilagođava vlasti, podržava vlast. Crkva uči da je država vrhovna u svjetovnim stvarima. Ali, kada politika daje vjerske proklamacije – kao onda kada kaže da žena ima pravo okončati život svog nerođenog djeteta – politika ulazi u religijsku sferu i tvrdi da ima nadmoć nad ljudskom dušom. Kampanja protiv onih snaga koje se natječu s religijom nije usmjerena protiv politike, nego protiv kontra – religije.
Ovako Sheen podsjeća čitatelja:
“Isus Krist je taj koji je trpio pod Poncijem Pilatom; nije Poncije Pilat trpio pod Isusom Kristom. Velika opasnost današnjice nije religija u politici, nego politika u religiji.”
Sheen izjednačava Božje istine s istinskom slobodom:
“Ali, što god bio razlog ovim teškim danima, u jedno možemo biti sigurni: (…) Kristova Crkva će biti napadana, izrugivana i ismijavana, ali nikada neće biti uništena. Činjenica s kojom se neprijatelji Božji moraju suočiti je da je moderna civilizacija osvojila svijet, ali je pri tome izgubila svoju dušu. I gubeći svoju dušu izgubit će i sam svijet koji je osvojila. Čak i naša tzv liberalna kultura u Sjedinjenim Američkim Državama, koja je pokušala izbjeći potpunu sekularizaciju ostavljajući mala područja individualne slobode, u opasnosti je da zaboravi kako su ova područja sačuvana samo zato što je religija bila u njezinoj duši. Ali dok religija blijedi tako će i sloboda, jer samo tamo gdje je Duh Božji postoji i sloboda.”
