Jedna od posljedica zla, kao što su nam govorili svi veliki kršćanski učitelji i pjesnici kroz dvije tisuće godina, jest da vas ono čini glupim, odnosno nerazboritim. Tako vam mogu promaknuti neke stvari koje su točno u vidokrugu. Netko odluči ubiti svog brata (ili, u naše vrijeme daleko vjerojatnije, vlastito dijete), i to i učini. Nakon toga ne možete ni vidjeti da Vam je on bio brat i da ste mu dugovali bratsku ljubav. „Jesam li ja čuvar brata svoga?“ rekao je Kajin, prvi ubojica, u prvom lakomislenom odgovoru u Svetom pismu.
Ne trebamo se čuditi što u Svetom pismu glupost dolazi ruku pod ruku s tvrdoćom srca, moralnom tupošću za koju bismo željeli da je samo isprazna, ali je često aktivna i namjerno destruktivna. Naš Gospodin nam skreće pažnju na ove dvije osobine, povezane zajedno, kada kaže da je Sotona od početka bio lažac i ubojica, zapravo otac laži. (usp. Iv 8, 44)
Danas ne znam ni za jednu destruktivniju laž našeg vremena od laži seksualne revolucije. Revolucija? Potpuni kolaps kršćanske i židovske moralne vizije koja je uređivala odnose između mladića i djevojaka, muškaraca i žena, te formirala obitelji i podizanje i odgoj djece.
Nijedna moralna vizija nije zauzela mjesto obitelji. Mi smo grad izgrađen na krateru. Svake godine zemlja pod nama stenje i ponovno se urušava, tako da, u usporedbi s onim u što bismo trebali vjerovati u 2022. godini, 2012. godina izgleda razumno i zdravo. U 2012. godini još nismo sakatili dječake i djevojčice, niti su njihovi roditelji s oduševljenjem pokazivali kako od njih stvaraju invalide. Tko zna što će donijeti 2032. godina?
Svaki grijeh je laž, potiskuje, iskrivljuje, niječe ili ismijava istinu. Spolni grijesi nisu iznimka. Nevjenčani muškarac i žena koji zajedno opće u krevetu moraju svojim tijelima reći: „Ja sam zauvijek tvoj, a ovaj čin je dokaz, jer to je čin koji donosi novi život“.
Ali oni to značenje ne mogu zamisliti bez osjećaja da bi se trebali vjenčati – trebali su eksplicitno izgovoriti sveti zavjet prije nego što su ga izgovorili implicitno s činom rađanja djeteta. Upravo u naše vrijeme blud obično započinje preko mladenačkog duha i zaljubljenosti. Ta romantična laž više ne zavarava čak ni lažljivce. Umjesto toga, to je loš odgovor na usamljenost i dosadu.
A laž, prihvaćenjem i podvrgavanjem, učinila je krajolik mlade ljubavi negostoljubivom pustinjom. Trebam li ovdje citirati statistiku koja pokazuje kako je sam brak pao u krater – posebno radeći štetu radničkoj klasi i siromašnima? Trebam li pokazati koliko je djece rođeno izvan braka, ili koliko ih je, ako nisu rođeni u kaosu, u njega gurnuto razvodom?
Čuti ćete da ljudi koje privlače pripadnici vlastitog spola moraju živjeti onakvi kakvi oni uistinu jesu. To je laž. Mi ne znamo tko smo zapravo; to je jedan od učinaka grijeha. Ono što ja jesam, u svakom slučaju, ne leži u mojoj odlučnosti i nije mi, u svom najosnovnijem smislu, privatno. Ja sam muškarac; nisam anđeo s nekom specifičnom individualnom suštinom.
Svi ljudi vezani su istim moralnim zakonima. Svi muškarci trebaju tretirati muškost svojih tijela kao dar čije je značenje već inherentno samo po sebi, značenje koje ne smiju narušavati ili prevariti. Sve žene trebaju učiniti isto tako. Ako kršćanin to poriče, poriče samo stvaranje i njegov Bogom dani poredak. Sa svetim Pavlom više ne govori da se nevidljive Božje stvari mogu uočiti kroz vidljive stvari koje je stvorio (usp. Rim 1, 20).
Tako se pokušava skinuti Boga sa Njegovog prijestolja, a pokušaj dovodi do toga da se još više padne u idiotizam. Dakle, kako kaže Pavao, ljudi su na kraju obožavali četveronožne zvijeri, a Bog ih je predao sramotnim i neprirodnim strastima koje krše stvoreni poredak (1, 26-27).
I tako, kardinal Jean-Claude Hollerich iz Luksemburga, generalni relator Sinode o sinodalnosti, maše lažnim transparentima.
Kardinal Hollerich je, prema vlastitom nenamjernom priznanju, živio u laži. Rekao je da je učenje Crkve o nemoralnosti homoseksualnih postupaka pogrešno i da se mora promijeniti. Naravno, cjelokupni kršćanski seksualni moral je uključen u tu promjenu. Ne postoji način da se kaže npr. Ivanu i Mariji da se moraju suzdržavati ili biti čedni prije braka, nema načina da im se pokaže svetost i čudesnost bračnog čina i rađanja djece, nema načina da se upozori na blud, a kamoli protiv gorke grubosti najpopularnije zabave današnjice.
I nismo na početku kolapsa, pa da nerazboriti ili polupošteni prelati mogu reći kako nikada nisu mogli predvidjeti što će se dogoditi. Urušavanje gledamo zadnjih šezdeset godina. Paralelno s tim događao se – što nije čudo – kolaps u životu Crkve. To je – što uopće ne čudi – stvorilo svijet u kojem se od ljudi očekuje da svojim tijelima izgovaraju pogubne laži, a onda na kraju vjeruju da je to sve što se može postići.
Za kardinala Hollericha nema isprike. Ne optužujem ga samo da ne vjeruje u ono što Crkva naučava. Optužujem ga za šokantnu tvrdoću srca. Tko može pošteno pogledati zapadni svijet i zaključiti da smo učinili ispravnu stvar u svome potpunom poricanju Svetog pisma i katoličkog moralnog učenja? Je li kardinal u posljednje vrijeme uključio televiziju? Posjeduje li dionice proizvođača antidepresiva? Ili tvrtke za rušenje?
Lux in burgo non lucet, quia tenebrae eam comprehenderunt.
„Svjetlost zasvijetli u tami; ali tama ga ne obuze“ (Iv 1, 5).
Anthony Esolen
