Kad je Isus uzeo dijete za pouku učenicima uvučenima u rasprave (koje pogoduju uništenju teološke misli), kao da je posebno ciljao na vrijeme skandala koji nas svakodnevno potresaju.
Zašto se dakle događaju? Pa upravo jer oni koji su ih počinili očito nisu putom razmatrali o Kristu i naviještanju Evanđelja. Oni su jednostavno o toj zadaći bili posve nijemi, a bavili su se svojim komotnostima…
U prvom dijelu današnjeg evanđelja Isus još jednom najavljuje svoju muku, smrt i uskrsnuće. Prvu najavu smo slušali prošle nedjelje, (u Mk, 31-33), kad je Petar reagirao s onim „Učitelju, to se tebi ne smije dogoditi!“.
Nakon takve Petrove reakcije, na današnju pak Isusovu najavu svoje muke, učenici reagiraju nekom vrstom druge krajnosti. Oni kao prvo ne razumiju o čemu Isus govori, a kao drugo boje se pitati ga. Zašto su se bojali pitati ga? Pa upravo iz razloga jer su oni imali posve druge planove i razmišljanja, koja će razotkriti Isusovo pitanje: „Što ste putom raspravljali?“
Njihov strah bio je povezan s onim što su međusobno raspravljali, a to je tko će od njih biti veći, tko će dobiti koji položaj, vlast, čast i sl. Naravno da je takva rasprava u suprotnosti s vjerom, s onim što Isus govori, te u toj raspravi onda i nema mjesta za Isusa.
BEZ OBZIRA ŠTO SU IŠLI S NJIM NISU BILI S NJIM…
To se vidi po tome što oni vode međusobnu raspravu bez konzultacije s Isusom i što se uopće nisu u svojoj raspravi obazirali na ono što je on prije toga govorio. Oni nisu vodili raspravu o Isusovim riječima, koje im nisu bile jasne, pa bi bilo logično da su o tome razgovarali. Umjesto toga oni sve ignoriraju i preskaču na posve svjetovnu temu…
Zato su zaboravili na Isusa, jer im još jednom, kao ono prije Petru, nije na pameti ono što je Božje nego ono što je ljudsko…
Naravno da u takvom slučaju onda dolazi do izražaja i prevladava ono najniže u čovjeku: niske strasti, strančarenja, novac, moć…
PUTOM SE SVAŠTA DOGAĐA…
Isusovo pitanje traži odgovor, a budući da su odmah umuknuli to upućuje na dimenziju grijeha kojem vode takve rasprave i težnje…
Ako je putom kojim čovjek ide isključen Bog, ako se vode rasprave i planovi negdje sa strane, bez mjesta za Boga, onda je sigurno riječ o onome što smo čuli u današnjem drugom čitanju iz Jakovljeve poslanice (Jak 3,16 – 4,3):
Predragi! Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo. …. Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? …
Gotovo uvijek u raspravama oko podjele moći vladaju pohote i pobude iz najnižih strasti, a na površinu izbijaju zavisti i svadljivosti, neredi i podjele, i naravno razne vrste sablazni.
Apostol Jakov ove riječi upozorenja upućuje upravo onima koji bi trebali biti Isusovi, ali koji svojim ponašanjem čine sve suprotno…
TAJNO ŠAPUTANJE JE ĐAVOLSKO PODRUČJE…
To je prostor tajnih moći, tajnih organizacija, tajnih društava. Uvijek je usmjereno protiv Božjeg kraljevstva, protiv Božjeg nauma, protiv Božje volje u Isusu Kristu.
Dok Isus jedno govori oni čine i smišljaju drugo… Nije slučajno da je Isus uzeo dijete u sredinu i stavio ga kao primjer onoga što je Božje. Dijete se prepušta u ruke Isusove, dok se tajna šaputanja, tajne rasprave ne daju, oni koji se u njih upuštaju ne daju se u ruke Isusove. Njihova su djela zato u konačnici protiv djece Božje, protiv onoga što želi Bog.
ONI SE NE DAJU U RUKE ISUSU. Oni zloupotrebljavaju ono što im je povjereno, jer im nije na pameti ono što je Božje (vidi Mk 8, 33).
ONO „PUTOM“, to je zapravo čitav život.
Koliko je dakle tko koristio i kako ono što mu je bilo povjereno. Na kraju će svatko morati odgovoriti na pitanje: „Što ste to putom raspravljali?“
Da bismo bili Isusovi potrebno nam je potpuno čišćenje od svega što nije Božje u našim raspravama. Učenici u današnjem evanđelju nisu mogli odgovoriti na Isusovo pitanje, nego su umuknuli, jer ono o čemu su raspravljali nije bilo u skladu s onim što Isus od njih traži.
ONI SU UMUKNULI… jer su znali da su željeli nešto drugo i da je to što su željeli u njima pobudilo najniže strasti. To je ono što opominje sveti Jakov u današnjem drugom čitanju:
Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? (Jak 4, 1)
ŽIVIMO LI U VRIJEME VOĐENJA TAKVIH RASPRAVA?
Kao da su mnogi vuci u ovčjem runu uljezi među nama, pa ne štede stada. Po plodovima koje ostavljaju iza sebe vidi se što su oni to putom raspravljali, i kako im nimalo nije bilo do onoga što Isus govori.
Možemo zaključiti da takvi nisu niti ušli na vrata (kroz Krista), nego su preskočili kao kradljivci, odnosno pogodujući jedni drugima po principu rasprave „Tko je veći?!“, dakle namještanjem i podjelom moći.
Ubačeni od Kristovih neprijatelja, od neprijatelja Kristove Crkve… kako bi nametnuli posve drugu paradigmu i temu.
Reklo bi se i da su uspjeli u tome, odnosno da se o Crkvi govori s posve drugom tematikom koja sve više postaje sprdnja i izrugivanje, rasprava i optuživanje.
Cilj je dobrim dijelom postignut, jasnoća Kristova nauka sve se slabije čuje. Kao da se događa ono što Isus kaže na drugom mjestu Šimunu Petru: Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu (Lk 22, 31).
Zna onaj stari neprijatelj da ako oslabi vjeru kod Bogu posvećenih osoba da je riješio i pitanje poslanja Crkve.
Kad je Isus uzeo dijete za pouku učenicima uvučenima u rasprave (koje pogoduju uništenju teološke misli), kao da je posebno ciljao na vrijeme skandala koji nas svakodnevno potresaju.
Zašto se dakle događaju? Pa upravo jer oni koji su ih počinili očito nisu putom razmatrali o Kristu i naviještanju Evanđelja. Oni su jednostavno o toj zadaći bili posve nijemi, a bavili su se svojim komotnostima…
SLAŽU LI SE NAŠI PLANOVI S ISUSOVIM PLANOVIMA?
Tko planira svoj položaj tako da isključuje Isusa iz svog planiranja, neminovno je da će počiniti nepravdu…
Nama nema smirenja sve dok nam se ne dogodi da se ono naše poklapa s onim Božjim, i sve dok ono naše ne postane zapravo Božje.
“Što ste to putem razgovarali?”
Kakvi su nam razgovori koje vodimo, može li u njima sudjelovati Isus, ili bismo to sakrili od njega? Tu je naš blagoslov ili naše prokletstvo, naša sreća ili naša nesreća.
Sa stranice dominikanci.hr
