To što su mlađi svećenici privučeni starijem obredu i tradicionalnoj duhovnosti je zapravo znak da danas postoje generacijske podjele unutar klera. To je jedna od onih tema o kojima može biti delikatno govoriti, ali ju je gotovo nemoguće zanemariti; mlađi klerici se više brinu o pravovjerju, liturgiji i tradiciji od onih koji su zaređeni u prethodnim desetljećima.
Općenito govoreći, svećenici zaređeni nakon 2000. godine imaju mnogo tradicionalnije stavove prema seksualnosti i nizu drugih moralnih pitanja, skeptičniji su prema ideji ređenja žena, isključiviji su u pogledu spasenja i pesimističniji su u pogledu stanja Crkve nego prethodne skupine, koje su „liberalnije” po gotovo svim ovim pitanjima. To su, naravno, generalizacije, ali se poklapaju s mnogo anegdotskih dokaza. A te generacijske podjele u središtu su širih podjela vjere koje trenutno imamo u Crkvi.
Što je uzrok ove generacijske podjele? Prije mnogo godina, sociolog Karl Mannheim stvorio je ideju o „sociologiji generacija” u kojoj je teoretizirao da su skupine pojedinaca oblikovane onim što je nazvao „generacijskim statusom”. Pod tim je mislio na načine ponašanja, vjerovanja i formativne doživljaje mladih koji utječu na suvremene skupine. Za mnoge starije svećenike, njihovo „generacijsko” okruženje su bile šezdesete godine 20. stoljeća, sa svim krizama, i Drugim vatikanskim koncilom. Isto tako, upravo ti društveni prevrati toga doba i njihove posljedice – seksualna revolucija, opći pad povjerenja u autoritet – bili su katalizator za mnoge mlađe klerike.
Danas pripadnici tih starijih generacija uvelike zauzimaju vodeće pozicije u Crkvi, a njihovi prioriteti dominiraju u raspravama. Oni „najprogresivniji” pripadnici tih starijih generacija doživljavaju razdoblje Drugog vatikanskog koncila kao prijelomni trenutak u povijesti, superiorniji od onih koji su došli prije i poslije toga koncila. Njihov svećenički identitet ovisi o iskustvu “oslobođenja”, to jest slobodi od pravila, običaja, rituala, tradicije i vjerovanja.
Oni su postali punoljetni dok je Crkva još uvijek bila utjecajna, ali i vrlo ‘zatvorena’ jer je naizgled odolijevala promjenama. Kako su oni bili prva skupina sjemeništaraca izložena akademskom historicizmu u svojoj formaciji (ideja da su sva uvjerenja, ideje, pa čak i sama vjera, povijesno uvjetovane i u biti promjenjive), nije teško shvatiti zašto su tako svojevoljno odbacili stare običaje i liturgiju kao zastarjele. Ideja da je Evanđelje prvenstveno o tome da nas Isus oslobađa pravila uobičajen je refren među starijim svećenicima. Sve drugo za njih je lažno, neautentično.
Za mlađe svećenike njihova formativna iskustva su vrlo različita, od susreta sa propadajućom institucijom koja je izgubila svoj put zbog društvenih i kulturnih poremećaja, do susreta sa skandalima i korupcijom u samoj Crkvi. Oni nastanjuju svijet u kojemu se sve što je nekoć bilo čvrsto i postojano sada preispituje, kako u društvu, tako i u Crkvi. Kao rezultat toga, mnogi nastoje utemeljiti svoj svećenički identitet u pozivu na moralno herojstvo koje je propovijedao Ivan Pavao II. i trajnu privlačnost tradicionalnom teološkom, liturgijskom i pobožnom životu Crkve tako im dragog Benedikta XVI. Umjesto da budu sredstvo za oslobađanje duha od tradicija, mlađi svećenici žele u Crkvi pronaći stijenu stabilnosti usred duhovnog i društvenog kaosa. Ono što njihovi stariji smatraju „nostalgijom“ za prošlim vremenom, oni smatraju dijelom višegodišnje baštine Crkve.
Kada razmislite o tome koliko su ta formativna iskustva povezana s različitim teološkim stajalištima – u njihovim ekstremima, nepomirljivostima – onda podjele u Crkvi postaju mnogo jasnije. Prirodna tendencija jedne generacije je da se želi razlikovati od druge, poput sina koji se pokušava osloboditi očevog utjecaja. Možda zbog toga neki stariji svećenici u privlačnosti mlađih svećenika prema staroj liturgiji ili pobožnosti vide puku afekciju, sredstvo razlikovanja od prethodne generacije, a ne istinski duhovni poticaj. Mislim da je vjerojatnije kako neki stariji svećenici u prihvaćanju tradicionalnosti kod svojih mlađih kolega vide ukor – uglavnom implicitan, ali ponekad izričit – vlastitog poziva.
Kao i s mnogim drugim pitanjima u Crkvi, najideološkiji iz ovih starijih generacija našli su svoga prvaka u papi Franji. Franjo je u brojnim prilikama jasno pokazao svoj prezir prema mlađem svećenstvu i sjemeništarcima koje privlači tradicija (isto tako i prema katolicima laicima). Optužio ih je da su „rigidni”, licemjerni, čak i psihički bolesni, nazivajući ih „malim čudovištima”. Ovi užasni ispadi nedostojni su duhovnog oca i biskupa Rima, ali sumnjam da bi ih Franjo napravio da nije mislio kako veliki broj (starijeg) klera dijeli njegove stavove.
Ovakav sukob je užasan za Crkvu, ali što učiniti u vezi toga je sasvim druga stvar. Ponekad se crkveni promatrači vole pozivati na „biološko” rješenje crkvenih problema, posebno u pogledu svećenstva. Ali generacijski sukobi imaju način da se perpetuiraju. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća svećenik i sociolog Andrew Greeley (jedan iz takozvanog „liberalnog kruga“) objavio je studije u kojima detaljno opisuje neslaganja klera oko moralnih pitanja, sugerirajući da bi Crkva na kraju morala popustiti pred njihovim promjenjivim mišljenjima. Sada se čini kako se ta generacija, koja je uživala takvu demografsku prednost s Baby Boomom sredinom dvadesetog stoljeća, boji da bi isti proces mogao djelovati protiv njih.
Većina starijih svećenika koje poznajem su vjerni ljudi i ne mislim ih vrijeđati. No, čini mi se očitim da su rješenja za trenutnu krizu u Crkvi koja većina njih još uvijek zastupa – Drugi vatikanski koncil i reforme iz 60-ih – odavno propala i da ih idejno treba napustiti. Oporavak tradicije zapadne Crkve nužan je, iako ne dovoljan, uvjet ne samo za procvat Crkve nego i za njezin opstanak. Kao laiku s jakim osjećajem za povijest, čini mi se da je tendencija svećenika iz generacije Boomera da uzdižu iskustvo onoga što bi Crkva trebala biti, na račun svoje prošlosti, jedno od njezinih štetnijih naslijeđa. Crkva nema budućnosti ako ne može prigrliti svoju prošlost.
Benedikt XVI. jednom je napisao da je njegova odluka da stari rimski obred učini pristupačnijim potaknuta njegovom željom da osigura mogućnost kojm će „Crkva iznutra biti jedno sa sobom, sa svojom prošlošću”. Crkva ne može biti u miru sama sa sobom ako je Crkva, u osobi svojih svećenika, u ratu jednih protiv drugih.
Kada bih mogao razgovarati sa svim onim svećenicima koji u postupanjima svoje mlađe braće vide zastrašujuće odbijanje onoga čemu su posvetili svoje živote, rekao bih im da ti mlađi svećenici samo traže istinu u svoj njezinoj punini. Nemaju se čega bojati, jer prihvaćanje tradicionalnog crkvenog bogoslužja i duhovnosti iznijet će na vidjelo sve što je bilo dobro u njihovom svećeništvu, umjesto da to osude. Trebamo se usrdno moliti za sve naše svećenike i nadati se da će se te podjele zaliječiti. Radi dobra svih svećenika, posebno onih mladih svećenika koji će Crkvu odvesti u neizvjesnu budućnost.
