Od 2008. godine, u Islandu je svako nerođeno dijete kojem je prenatalno dijagnoziran Downov sindrom – pobačeno. Dakle, zahvaljujući tehnologiji i zakonu o abortusu, u zadnjih devet godina u Islandu nije rođeno ni jedno dijete s Down sindromom.
Ovaj podatak bi mogao poslužiti kao primjer za samo definiranje genocida. U Danskoj prošle godine, 98 posto trudnica koje su otkrili da nose dijete s Down sindromom odlučilo se na pobačaj. U Njemačkoj pobaci devet od deset žena čijoj se nerođenoj djeci dijagnosticira trisomija 21. Slične statistike se mogu pratiti i u Nizozemskoj i njoj susjednim zemljama, pa možemo pretpostaviti da ćemo se uskoro naći u društvu koje je ‘slobodno’ od osoba s Down sindromom. Evo nam čiste eugenike na djelu.
Navodno, dijete s Downovim sindromom košta sustav javnog zdravstva između jedan i dva milijuna eura. Dakle, u osnovi, vlade koji su uvele ovaj oblik testiranja su odlučile da su djeca s Downovim sindromom preskupa za društvo. Njihovi životi su teret za državnu blagajnu. I zato liječnici budućim roditeljima govore samo najgore o životu s djetetom koje ima Down te ih potiču na pobačaj.
Ovaj trend u kojem se zahvaljujući abortusu iz društva eliminiraju osobe s invaliditetom je zastrašujući. Što ćemo ako se razvije test koji detektira autizam? Postoje li uopće granice u današnjoj kulturi smrti?
Povijest se ponavlja. Istrebljenje ‘neželjenih’ osoba iz društva se danas ‘prodaje’ javnosti pod krinkom “osobnog izbora”. Učinak na društvo je isti. Odluke donosi skupina “stručnjaka” iza zatvorenih vrata sa sumnjivom agendom, a genocid se odvija pred našim očima, dakako zaštićen zakonima našeg naprednog društva!
