Dok neki osuđuju sada već treće otvoreno pismo nadbiskupa i bivšeg nuncija u SAD-u Carla Vigana u kojem piše da je Sveta Stolica bila ”svjesna raznih konkretnih dokaza” o zločinima američkog kardinala McCarricka, ali nije ništa učinila, mons. Charles Pope u svojoj kolumni za National Catholic Register ukazuje kako je nadbiskupov glavni cilj otkrivanje istine i spašavanje duša, što je ujedno i primarno poslanje Crkve.
Da podsjetimo, iskusni vatikanski diplomat u trećem pismu navodi kako ”Sve to nisu glasine iz sakristije, nego konkretni dokazi”, navodeći da se pisani dokumenti nalaze u vatikanskome arhivu. A možda je Vigano podigao najviše prašine izjavom kako ”nije pretjerano reći da se homoseksualnost raširila poput kuge među klerom i da može biti iskorijenjena jedino duhovnim oružjem. Nevjerojatno je licemjerno osuditi zlostavljanja, tvrditi kako se suosjeća sa žrtvama, a istodobno odbijati osuditi glavni razlog koji stoji iza tolikoga broja zločina – homoseksualnost”.
Prenosimo par odlomaka iz kolumne, a svakako preporučujemo čitateljima cijeli tekst.
Nadbiskup Vigano nas zapravo podsjeća da se u ovom slučaju ne radi samo o raspravama oko terminologije ili tko će koga pobijediti, odnosno tko će kome pokazati dovoljno poštovanja. Riječ je o spasenju duša, uključujući i našu. Skoro da danas više ni ne čujemo ovakve riječi od biskupa i svećenika!
[…]
Za početak, on ima na umu moralno stanje duša. Nadbiskup na nekoliko mjesta upozorava na opasnosti u koje se stavljaju duše vjernika šutnjom i zbunjujućim djelima mnogih biskupa i svećenika, te samoga pape. Žali se što sve ovo, zajedno s homoseksualnom subkulturom u Crkvi “i dalje čini veliku štetu Crkvi, šteti tolikom broju nevinih duša, mladim svećeničkim zvanjima i vjernicima u cjelini”.
Jednom davno, u nekoj dalekoj galaksiji, ovo je bila prva briga svakog svećenika: moralno stanje duša, uključujući i njegovu. Danas mnogi biskupi i svećenici, kao i mnogi roditelji i drugi voditelji u Crkvi, izgledaju kao da su daleko više zabrinuti za osjećaje i emocionalnu sreću svojih štićenika o kojima brinu nego za njihovo stvarno moralno stanje. Više ih brine politička korektnost, odnosno kako ne uzrujati one koji se bave politikom identiteta, a svoj cjelokupan identitet su utemeljili na neprirodnim i grešnim navikama i neurednim sklonostima.
[…]
Nadalje, šutnja pred užasnim grijehom, odgađanje i ulizivanje moćnim ljudima u Crkvi i političarima ovoga svijeta čini se nadilazi svaku zabrinutost zbog štete nanesene dušama i tuđim životima.
Da, prečesto, jedina stvar koja je važna, spasenje duša, se zanemaruje. Kao što su drugi ispravno istaknuli, ovo ukazuje na gubitak vjere i čisti univerzalizam u kojemu svi, ili velika većina, odlazi u Raj. Nadalje, mogućnost da netko završi u Paklu je manje-više odbačena – gotovo nikada se o njemu ne propovijeda, a kamoli razmatra o njemu prilikom pastoralnog rada i vođenja duša.
U svemu tome, nadbiskup Viganò još uvijek ima tu »staru vjeru«. On ozbiljno shvaća Isusovo upozorenje glede Sudnjeg dana, mnoga njegova upozorenja o Paklu i apsolutnu potrebu odluke kome ćemo služiti: Bogu ili svijetu, Evanđelju ili popularnoj kulturi, tijelu ili duhu.
Rijetko će neki biskup biti spreman tako jasno progovoriti o svojoj zabrinutosti. Samo su četiri kardinala potpisali dubija. Zašto? Gdje su ostali? Tek je posljednjih tjedana Papa najavio da postoji mogućnost istrage Vatikanskih arhiva. Moramo se ipak zapitati: Kada? Kako? U kojoj mjeri? Bit će potrebno hrabro inzistiranje od strane vjernika i biskupa da se ovaj slučaj provede do kraja.
