„Papa neka zapovjedi svakom biskupu da pripazi na život svojih duhovnika, te da svakom, koji svoj život ne želi poboljšati i ustrajati u uzdržljivosti, bude posve oduzeta njegova prebenda, jer Bogu je draže da se na takvom mjestu uopće ne slavi misa, nego da tijelo Sina Božjega bude doticano bludnim rukama.“
Jednog dana ukazala se blažena Djevica Marija Brigiti i započela je pred njom ovako moliti:
„Slava Tebi, vječni Bože, i neizmjerna hvala da si se udostojao postati čovjekom i da si nama, u ovom svijetu, htio posvetiti svoje časti dostojno tijelo iz materije kruha, i da nama to svoje tijelo pružaš s ljubavlju i kao hranu na spasenje naših duša.“
Dogodilo se da je Brigita, dok je bila predana molitvi, razabrala glas koji joj je govorio: „O ti kojoj je dano čuti i vidjeti na duhovan način, čuj sad što ti želim objelodaniti o onom nadbiskupu koji je rekao da bi on, kad bi bio papa, dao svim klericima i svećenicima dozvolu da na tjelesan način uđu u brak, mislio je i držao da je to Bogu ugodnije, nego da klerici ovako slobodno žive kao do sada, mislio je da bi takvom ženidbom bili izbjegnuti veći tjelesni grijesi. I premda taj nadbiskup u toj prilici nije pravo razumio volju Božju, bio je ipak prijatelj Božji. No ja koja sam rodila Sina Božjeg želim ti objelodaniti volju Božju u ovoj stvari. Daj je na znanje i mom biskupu i ovako mu reci:
‘Abrahamu je propisano obrezanje prije nego je Mojsiju dan zakon. U vrijeme Abrahama svaki je čovjek vođen po svom razumu i po nahođenju svoje volje, a ipak tada su mnogi bili prijatelji Božji. Na sličan način odnosilo se i prema blagoslovljenom tijelu moga Sina, jer nakon što je On osobno u svijet postavio novi sakrament euharistije, a potom uzašao na nebo, držao se još onaj stari zakon da su kršćanski svećenici živjeli u tjelesnom braku, mnogi od njih bili su usprkos tome prijatelji Božji, jer su u bezazlenoj čistoći vjerovali da se Bogu tako sviđa da bi i kršćanski svećenici imali supružnice i da žive u braku kako se to Bogu sviđalo u starozavjetno vrijeme Židova, za židovske svećenike i židovski svećenici su ga duge godine obdržavali. No ova životna navika Staroga zavjeta izgledala je vrlo neprikladno i vrijedna prezira cijelom nebeskom dvoru. I meni samoj koja sam rodila tijelo Sina Božjega činilo se vrlo nezgodno da bi se tog pridržavali kršćanski svećenici koji svojim rukama dotiču novi neoskvrnjeni sakrament presvetog tijela mog Sina i s Njime saobraćaju, jer Židovi su imali pod starozavjetnim zakonom samo slikovitu sjenu ovog sakramenta, a Kršćani sada imaju istinu, naime Krista, koji je pravi Bog i čovjek u onom posvećenom i pretvorbenom kruhu.
Nakon nekog vremena, u kome su se ranokršćanski svećenici držali tog zakona, kao i židovski, položio je Bog u srce, po ulijevanju svog Duha Svetoga, papi, koji je tada vladao Crkvom, drugi, Njemu ugodan zakon u svezi ove stvari.
Ovaj papa je zapovjedio za cijelu Crkvu da kršćanski svećenici, koji vrše tako svetu i iznad svega časti dostojnu službu, naime posvećivanje ovog dragocjenog sakramenta, nikada ne žive u grešnoj bračnoj požudi tijela. Stoga je po Božjoj odredbi i savjetu pravo utvrđeno da su oni svećenici, koji ne žive u čistoći i uzdržljivosti, od Boga odbačeni i kod Boga izopćeni te zaslužuju izgubiti svećeničku službu; oni pak koji se poprave, s odlukom više ne griješiti, postići će kod Boga milosrđe.
Znaj i ovo, papa koji bi svećenicima dao dopuštenje da uđu u tjelesni brak, bio bi od Boga odbačen takvom osudom duhovne naravi, kao onaj čovjek koji se tako teško ogriješio da mu se, po pravi zakona tjelesne naravi, izvade oči, jezik odreže zajedno s ušima, ruke i noge odsijeku, krv se njegova tijela posve prolije i ono se ukoči te se njegovo beskrvno tijelo baci na razjedanje kostiju psima i ostalim životinjama.
Slično bi, na duhovan način, doista doživio onaj papa koji bi dao takvo dopuštenje za pristanak na brak svećenicima koje je u suprotnosti sa spomenutom odredbom i voljom Božjom. Jednog takvog papu Bog bi na duhovan način posve lišio vida i sluha, njegove sposobnosti govora i djelovanja, sva njegova duhovna mudrost posve bi zamrla, a njegova duša, nakon njegove smrti, bila bi odbačena na vječnu muku u pakao da tamo zauvijek bude hrana zlih duhova. Da je ovo bio zapovijedao i sam sveti papa Grgur Veliki, po ovoj sudi nikad više ne bi zadobio Božje milosrđe.’“
(Objave, knjiga VII., pogl. 10)„Papa neka zapovjedi svakom biskupu da pripazi na život svojih duhovnika, te da svakom, koji svoj život ne želi poboljšati i ustrajati u uzdržljivosti, bude posve oduzeta njegova prebenda, jer Bogu je draže da se na takvom mjestu uopće ne slavi misa, nego da tijelo Sina Božjega bude doticano bludnim rukama.“
(Objava, knjiga IV., pogl. 49)
Izvor:
BOŽJA SVJETLOST SJEVERA, Sveta Brigita Švedska i njezine objave.
(Symoposion; Split, 1999.)
