…vrijeme je blizu. Nastojmo i mi nasljedovati primjer Ivanove poniznosti, jer samo ponizna osoba može u sebi čuti Božji glas i odazvati se. A onda kad se budemo odazvali moći ćemo ponavljati s prorokom Izaijom: Radošću silnom u Gospodinu se radujem jer me odjenu haljinom spasenja i zaogrnu plaštem pravednosti…
III. Adventska nedjelja B
Draga braćo i sestre,
treću adventsku nedjelju nazivamo i nedjeljom radosti. Svake godine treća adventska nedjelja počinje ulaznom pjesmom Gaudete – “Radujte se u Gospodinu uvijek“. I svećenikovo liturgijsko ruho je svjetlije boje. Crkva ne može suspregnuti radost zbog skorog Isusovog rođenja i želi da ta radost bude simbolički izražena ružičastom bojom liturgijskog ruha i biblijskim čitanjima koja govore o radosti.
Radost je nešto neodvojivo od kršćanstva. Sadržaj kršćanstva zapravo i jest radosna vijest. Evanđelje = Radosna vijest. Gospodin nam uvijek dolazi u radosti. Anđeo Mariju poziva na radost kad je začela Sina Božjega te ju pozdravlja: “Raduj se Marijo milosti puna”. Anđeli pastirima u božićnoj noći također javljaju “veliku radost za sav narod”. I tijekom svog zemaljskog života Isus je pronosio svijetom radost. Isus je tijekom svog zemaljskog života vraćao vid slijepima, pridizao hrome, gubave čistio. Sve su to situacije koje su izazivale radost kod ljudi koji su susretali Isusa. I u predvečerje svoje muke Isus govori o radosti: “Opet ćete me vidjeti i srce će vam se radovati”, a o uskrsnuću “Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina”. Dakle cijelo Isusovo otajstvo jest radost.
Gospodin nam uvijek dolazi u radosti i zato je radost posjedovati Isusa, a žalost se javlja tek kad ga izgubimo. I prorok Izaija u prvom čitanju govori nam o radosti koja prati one koji vjeruju Gospodinu. Radošću silnom u Gospodinu se radujem jer me odjenu haljinom spasenja. Radosni smo onda ako je Gospodin uistinu prisutan u našemu životu. Ako želimo radost bez Boga nećemo je nikad naći jer izvan Boga nema prave radosti. Kršćaninovo veselje je snažno i može izdržati sve poteškoće života. To ne znači da kršćanin ne smije plakati, ne znači da ne smije osjećati bol. Ne.. svi to ponekad osjećamo, no kao kršćani znamo da to nije kraj, znamo da nam i kroz poteškoće Bog nešto priprema i da će nas izvesti do cilja. Trenutci koje bi netko bez vjere držao nepodnošljivima, besmislenima i padao zbog njih u očaj, za kršćanina su samo jedan od načina otkrivanja Božje blizine u njegovu životu.
Draga braćo i sestre i ove nedjelje Crkva pred nas stavlja lik sv. Ivana Krstitelja. On nam svoje poslanje opisuje jednostavnim riječima: “Ja sam glas koji viče u pustinji”. Dok sam se pripremao za ovu propovijed naišao sam na promišljanje o dvije vrste vikanja. Mi zapravo vičemo ili govorimo o onome čime se hranimo. Osobe koje svoj odnos ne temelje na Božjoj riječi viču o raznim svjetovnim ispraznostima. Duhovne osobe govorit će o Božjim stvarima. No uz ta dva vikanja, postoji i treće vikanje, ono najvažnije, a to je Božje vikanje. Božji glas viče u nama i ako želimo i mi vikati o Bogu prvo moramo čuti njega. Ivan Krstitelj upravo se zato povukao u pustinju, da bi čuo Božji govor, da bi spoznao svoje poslanje i tek onda je počeo vikati o Isusu i pripravljati mu put. “Vikanje drugima o Bogu bez Božje vike u sebi samomu nevjerodostojno je, pokazatelj je licemjerja i samohvale. A Božja pak vika u meni bez vikanja drugomu dokaz je da Božja vika u meni uopće nije odjeknula. Jer, tko može zadržati radost, a da je ne podjeli s drugima, tko zadržati viku Božju, a da ne viče o Bogu?” (prof. I. Raguž) Ono što posebice zapada za oko jest to da je Ivan bio toliko uzorna života da su pomislili kako je on Mesija. On se zaista posve suobličio Kristu kojega naviješta. Suobličio se tom vikanju koje mu je u srcu upućivao Onaj koji bijaše prije njega – Krist Gospodin. On je živio tako kako i nas sv. Pavao poziva živjeti u drugom čitanju: “Duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.”
Znajmo kako je za takvu vrstu sjedinjenja potrebno i odricanje i molitva. Sveti Ivan od Križa, kojega ćemo sutra slaviti, govorio je kako se duša može sjediniti s Bogom samo ako ide putem odricanja i molitve. Ako jedno izostavimo zalutat ćemo. On je poznat po svome geslu duhovnog života: Ništa i Sve – Da bi imao sve nastoj imati ništa. Što to znači? To znači ići putem odricanja i nenavezanosti na materijalne stvari i osobe, to znači sabrano moliti u skrovitosti svoje sobice koja je kako ona fizička kao određeni prostor, isto tako i duhovna i nalazi se u našoj duši. I u jednoj i u drugoj mora vladati skrovitost i tišina da bi bila pogodna za razgovor s Gospodinom koji je molitva. U rečenom možemo prepoznati Krstiteljev lik. I on se povukao u pustinju, u skrovitost i po molitvi i odricanju došao do sjedinjenja s Bogom te nije mogao drugo nego od radosti vikati da je Gospodin blizu.
Draga braćo i sestre, vrijeme je blizu. Nastojmo i mi nasljedovati primjer Ivanove poniznosti, jer samo ponizna osoba može u sebi čuti Božji glas i odazvati se. A onda kad se budemo odazvali moći ćemo ponavljati s prorokom Izaijom: Radošću silnom u Gospodinu se radujem jer me odjenu haljinom spasenja i zaogrnu plaštem pravednosti. Mesija kroz nekoliko dana dolazi. Neka naše srce bude orošeno radošću kako bi se Isus u njemu ugodno mogao nastaniti u Božićnoj noći. Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
