Draga braćo i sestre, današnje evanđelje govori nam o ozdravljenju gubavca. U Isusovo vrijeme guba je bila neizlječiva bolest. Ljudi su se bojali zaraze i udaljavali su gubavce iz grada. (Ne činimo li i mi upravo tako u ovoj covid situaciji?) Jedan takav je uspio doći Isusa i on ga ozdravlja.
Sveti su oci u slici gube promatrali sliku grijeha. Ako se ne pokajemo za grijeh bivamo isključeni iz zajedništva s Bogom, baš kao gubavci iz zajednice. Gospodin nas uvijek želi ozdraviti od naših slabosti i grijeha. Zato je ustanovio sakramenat ispovijedi. Sveti župnik Arški kaže da bismo “umrli od straha kad bismo mogli vidjeti kako izgleda duša zaražena gubom grijeha”. Stavljajući pred nas mogućnost svete ispovijedi Gospodin nam govori: “Ako hoćeš mogu te očistiti”. Odazovimo se tom pozivu i pripravimo za nadolazeću Korizmu.
Draga braćo i sestre, tako nas današnje evanđelje potiče da se preispitamo o našem odnosu prema grijehu i svetoj ispovijedi.
Katekizam Katoličke Crkve uči kako je Gospodin Isus htio da se u Crkvi nastavi snagom Duha Svetoga djelo spašavanja i liječenja – što je u konačnici svrha sakramenta svete ispovijedi. Oni koji pristupaju sakramentu svete ispovijedi primaju od Božjeg milosrđa oproštenje uvrede nanesene Bogu i ujedno se pomiruju s Crkvom koju su svojim grijehom ranili (KKC 1422). Dakle kad kao vjernici, kao članovi Kristove Crkve činimo grijeh ne ranjavamo samo sebe nego nanosimo ljagu i na haljinu Kristove Crkve. Ovo mi se čini vrlo bitnim za naglasiti.
Sakramenat ispovijedi zove se sakramenat obraćenja jer se po ovom sakramentu vraćamo Ocu. Ispovijed nazivamo i sakramentom pokore jer pokora posvećuje osobu, stavlja joj težinu i čini je svjesnom da nosi odgovornost za grijeh.
Kao što vjerujem svi vi znate, u ispovijedi ispovijedamo grijehe.
“Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav. Grijeh udaljuje naša srca od ljubavi Božje.”
Grijeh je dakle uvreda Bogu. Prekid zajedništva s njim. Kao što smo rekli u isto vrijeme nanosi i štetu Crkvi. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom. Grijeh duboko ranjava čovjeka, najveća je čovjekova tragedija. Teškim grijehom gubimo krsnu milost. Sakramenat pokore pruža nam mogućnost povratka u stanje milosti. Dakle nakon ispovijedi i izvršene pokore postajemo posve čisti. Kao da smo upravo kršteni.
Draga braćo i sestre, ispovijed grijeha olakšava i naše pomirenje s Bogom ali i s drugima. Tim priznanjem čovjek preuzima odgovornost za počinjena djela. Priznavanje grijeha bitni je dio ispovijedi: “Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak iako je riječ o najtajnijim grijesima.” Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh ne smije primiti svetu pričest pa makar osjećao veliko kajanje. Važna je i redovita ispovijed lakih grijeha.
Česte ispovijedi i pričesti najbolja su pomoć u izbjegavanju lakih grijeha. Ispovijed nam daje posebne milosti i snagu za borbu u svakodnevnom životu. “Voljeti čestu ispovijed znak je ljubavi prema Bogu. Učestalost ispovijedanja treba urediti u skladu s potrebama naše duše.” Ne smijemo ju zanemarivati. Crkva obvezuje svakog vjernika na godišnju ispovijed – tj barem jednom u godini. Sv. Ivan Bosco poticao je na ispovijed svakih osam dana. Krjeposni kršćani to nekako redovito čine svaka dva tjedna ili jednom mjesečno (pobožnost prvog petka jest poticaj Isusov na čestu ispovijed).
Draga braćo i sestre, na koncu, kako bismo što manje griješili potrebno je svakodnevno ispitivati svoju savjest. Najbolje je to činiti na kraju dana. Potrebno je cijeli dan prevrtjeti kao film. Vidjeti što smo činili i procijeniti kako smo to činili – s ljubavlju ili ne. Potom promisliti koliko smo bili otvoren Bogu da može po nama djelovati, a koliko smo gurali svoju volju u prvi plan. Kakva je bila naša molitva tijekom dana – rastresena ili dostojna Gospodina, jesmo li s njim srdačno razgovarali ili smo mrmljali molitve. Kakav je bio naš posao – kao da je baš to za nas danas Božja volja ili smo činili tako da sve što prije obavimo. Kako smo susretali bližnje. Sve su to neka od pitanja na koja je dobro odgovoriti na kraju dana i zamoliti Gospodina da ono dobro umnoži, a za loše nam daruje milost da se možemo sutra popraviti.
Imamo svetu ispovijed u kojoj nas Isus ozdravlja. Nemojmo sebi dozvoliti da nas guba grijeha posve obuzme. Sveti Ivan don Bosco ovako je poticao: “Nemoj govoriti sagriješit ću pa ću to ispovjediti – jer ne znaš hoće li Gospodin za nekoliko trenutaka zatražiti račun i pozvati te k sebi prije nego se budeš imao priliku ispovjediti se.” Amen.
Vlč. Daniel Katačić
