Sinoda o sinodalnosti objavila je “radni dokument“ za završnu fazu višegodišnjeg crkvenog procesa. Za temu dokumenta, sintezu tekstova nastalih na regionalnoj pozornici, organizatori sinode odabrali su sliku preuzetu iz knjige proroka Izaije: „Raširi prostor svog šatora“ (Iz 54,2).
Tekst dalje tumači ovaj redak kao vodič za Crkvu „na njezinom Sinodalnom putu”. Poput platna Izaijina šatora, Crkva je pozvana „da se širi… ali i da se kreće“ dok putuje s Božjim narodom. Klinovi koji osiguravaju držanje šatora, temelj vjere, ne mijenjaju se, ali se „mogu pomicati i usaditi u uvijek novu zemlju, tako da šator može pratiti ljude dok hodaju kroz povijest“. Naposljetku, poput užadi šatora, strukture Crkve moraju se formirati kako bi spriječili popuštanje, uravnotežujući unutarnje „različite sile i napetosti”. „Proširenje šatora zahtijeva dobrodošlicu drugima u njemu, stvaranje mjesta za raznolikost“, stoji u tekstu radnog dokumenta.
Tumačenje Izaijina šatora kao slike Crkve nije ništa novo. Uostalom, odlomak je ugrađen tekst proroka Izaije koji govori o Božjoj obnovi i širenju Izraela na sve narode, što on čini, naravno, kroz Isusa Krista i uspostavu njegove Crkve, Novog Izraela. Ali na mnogo načina, ono što Sinoda o sinodalnosti predlaže za Crkvu ne izgleda kao Izaijin šator koji se širi, nego više kao drugačija strukturna slika preuzeta iz Svetog pisma, a to je kuća sagrađena na pijesku.
Poput te kuće, opisane u Evanđelju po Mateju, sinodalna ekleziologija nastavlja pokazivati znakove da je izgrađena na pogrešnim temeljima. Jer iako se radni dokument sinode poziva na “temelje vjere“, ipak pokazuje malo jasnog razumijevanja o tome što su te osnove i kako bi one trebale voditi kontinuirano razlučivanje o tome kako Crkva može postati sinodalnija.
To je jasno u prezentaciji dokumenta o različitim “napetostima“ koje su se pojavile na biskupijskoj i regionalnoj razini. Primjerice, u dokumentu se govori o velikoj “različitosti mišljenja” koja su „izražena o temi svećeničkog ređenja za žene, na koju neka izvješća pozivaju, dok druga smatraju zatvorenim pitanjem”. Očigledno autori nisu čitali nikakve dodatne smjernice; kao što je Ordinatio Sacerdotalis, u kojem sv. Ivan Pavao II. definitivno naučava da Crkva „nema nikakvu ovlast dodjeljivati svećeničko ređenje ženama“, a riječ je o nauku za koji je papa Franjo jasno rekao da je konačan. Prema zagovornicima Sinode kao da je potvrđeni crkveni nauk irelevantan ili zamijenjen Sinodalnim procesom i njegovim bezobraznim tvrdnjama o sensus fidei (osjećaju vjere), kamo god to vodilo.
Naravno, da je takav postupak razlučivanja i utvrđivanja crkvenog nauka i prakse apsurdan. On je odvojena od tradicije Crkve, kako Ona tumači Učiteljstvo, stijenu na kojoj je Krist sagradio svoj dom. Žele zamijeniti čvrsto tlo o kojem je govorio Isus za pokretni pijesak svjetovnog duha.
Nije slučajno da konačna slika koju dokument koristi za prenošenje koncepta katoličanstva “velikog šatora” stavlja biskupe u stranu. Dok je jednako dostojanstvo svih krštenika, naravno, najvažnije za pravilno razumijevanje Crkve, kada se radi o razlučivanju i poučavanju onoga što je u skladu s katoličkim naukom, jednostavno ne možete zaobići činjenicu da nasljednici apostola, u jedinstvu s papom, imaju središnju ulogu. Marginalizirati učiteljsku službu episkopata znači predlagati nešto sasvim drugo od Crkve Isusa Krista.
Hvalevrijedna je želja da se Crkva proširi poput Izaijina šatora. Crkva je tu za sve ljude jer Krist je živio, umro i uskrsnuo za sve nas. Crkva nije uspjela i bezuspješno nastavlja na odgovarajući način pozvati one koji su izvan zajedništva s njom, ali rješenje nije zamijeniti čvrsto tlo za pijesak. Rješenje je u tome da se ponovno posvetimo Crkvi koju nam je Krist dao, vjerujući da će njegova milost i njegov život – a ne naše vlastite ideje i planovi – obnoviti lice zemlje.
