Prijatelj mi je nedavno poslao dokument za koji sam isprva mislio da je parodija na Sinodu o sinodalnosti. Bilo bi previše glupo da bi bilo istinito, tako sam pomislio. Do sada bih, međutim, trebao znati bolje. Nije to bila parodija. Dokument ima službeno zaglavlje glavnog tajnika Sinode i Rimske biskupije, a nalazi se i na mrežnoj stranici Vatikana.
Dokument ocrtava pokorničko slavlje koje će biti dio otvaranja najnovije etape sada već iscrpljujuće Sinode o sinodalnosti. Slavlje, kojim predsjeda papa Franjo, „namjera usmjeriti rad Sinode prema početku novog načina postojanja Crkve“. Cilj slavlja je da postoji iskustvo „osjećaja boli, pa čak i srama“ za naše grijehe, a možda i za grijehe drugih. Završava opomenom da je „molba za oproštenje prvi korak vjerom ispunjene i misionarske vjerodostojnosti koja se mora ponovno uspostaviti“. Postavlja se pitanje kada je misionarski kredibilitet izgubljen?
Drugi su pisali o temi koja je često prisutna u sinodalnim naporima, a ponovno je uključena u ovaj sinodalni dokument, o „novom načinu bivstvovanja Crkve”. Ova tema potiče glavobolju. Što je točno „novi način bivstvovanja Crkve”? Je li to nešto drugo od onoga što je Duh Sveti uspostavio prije 2 000 godina? Ako je tako, što da radimo s tradicionalnim načinom „bivstvovanja Crkve“? I što je uopće „bivstvovanje Crkve“? Zvuči kao slogan iz fokusne grupe osmišljen da uključi svačije mišljenje, a da zapravo ne daje definiciju bilo čega. Sinodalni delegati dobro bi učinili vjernicima kada bi definirali što znači „novi način bivstvovanja Crkve“. Ako ne mogu, čini se da bi trebali ukloniti taj meta-jezik iz budućih dokumenata.
A što se tiče „osjećanja boli, pa čak i srama” za naše grijehe, to je, čini se, nešto prikladnije za ispovjedaonice ili razgovore s duhovnikom. Što ako ne osjećamo bol ili sram zbog svog grijeha, ali znamo da smo sagriješili i tražimo pomirenje? Što ako je odgovor na tuđi grijeh ljutnja? Treba li cilj biti sram, a ne ljutnja? Iskreno me zanima što sinodalni delegati i misle pod svime ovime.
Ove ideje, koje biste trebali sami pročitati, dovode do najave da će pokorničko slavlje dovesti do obznane grijeha koje bi trebali ispovijedati, implicirajući da su to najveći grijesi našeg vremena i da nas sprječavaju od „načina da budemo nova Crkva“. To je popis od sedam grijeha, koji su navedeni vrlo općenito u opisu (što nije način na koji se grijesi ispravno ispovijedaju, ili sam, barem, tako bio katehiziran). Među imenovanima grijesima su i sljedeći:
Grijeh korištenja doktrine kao kamenja za bacanje;
Grijeh protiv sinodalnosti / nedostatak slušanja, zajedništva i sudjelovanja svih.
Tu dokument postaje parodija samog sebe. „Grijeh korištenja doktrine kao kamenja za bacanje“? Što je to? Bi li to znali objasniti sv. Toma Akvinski i Bonaventura? Tko koristi doktrinu kao kamenje za bacanje? Čini se da imaju određene kategorije na umu. Je li kateheta to koji zadaje mladim vjernicima Katekizam Katoličke Crkve za čitanje? Je li to biskup koji raspravlja o vatikanskim dokumentima? Je li to biskup koji, za dobrobit duša pod svojom vlašću, uskrati pričest javnom službeniku, stvara teški skandal? Jesu li to roditelji koji svoju djecu uče Deset Božjih zapovijedi?
Ja sam, na primjer, ispitao svoju savjest zbog toga i ne moram ispovjediti ovaj grijeh, a sumnjam da nema sinodalnih delegata (koji će sudjelovati u ovom pokorničkom slavlju) koji bi trebali ispovjediti takav grijeh. Možda postoji potreba za priznanjem neuspjeha u održavanju crkvenog nauka (što je još jedan opis crkvenog nauka). Po gotovo svim standardima, čini se da je to danas mnogo ozbiljniji problem. Doktrina nije loša stvar. Zapravo, to je veliki dar Crkve za vjernike. Naravno, može se pastoralno zloupotrijebiti, ali koliko se često to događa? Ono što je eksponencijalno češće je odbacivanje ili dvosmislenost u pogledu crkvenog nauka na način koji je duhovno opasan; moglo bi se čak reći vječno opasno. Čini se da je to vrijedno priznanja.
Tema koja se ponavlja neprestano na Sinodi o sinodalnosti je implikacija da crkveni nauk samo po sebi nije pastoralan, kao da istina nije za dobrobit ljudske osobe. Da, naravno, crkveni nauk može se koristiti na način koji je pastoralno neosjetljiv ili neučinkovit, ali to je kritika metode, a ne nauka. Da posudim redak: „Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban“ (2 Tim 3, 16-17). Crkveni nauk nije nešto što treba minimizirati ili odbaciti, već ga treba potvrditi kako bismo mogli živjeti u Kristovoj istini, kako bismo bili sretni. To je temeljne polazište naše vjere koje se ovih dana gubi.
A tu je i „grijeh protiv sinodalnosti / nedostatak slušanja, zajedništva i sudjelovanja svih“. Opet, parodija.
Još nam nije jasno što je ‘sinodalnost’ pa kako se možemo pokajati što smo se ogriješili o nju? Možda misle na nedostatak sinodskih delegata i vodstvo koje sluša vjernike kada, na primjer, Vatikanski ured za komunikacije briše vatikansku online anketu u kojoj 88% niječno odgovara na pitanje: „Vjerujete li da je sinodalnost put obraćenja i reforme koji može poboljšati poslanje i sudjelovanje svih krštenih?” Čini se da je to neuspjeh u slušanju. Nisam siguran da treba priznati, ali to ostavljam na savjesti onoga tko je anketu izbrisao.
I, naravno, postoji očit razlog zbog kojeg Sveta Stolica ne sluša one koji su kritični prema Sinodalnom putu, ili koji preferiraju tradicionalnu misu, ili koji izražavaju zabrinutost zbog zbunjenosti koja ovih dana izvire iz Vatikana. Ako želimo biti Crkva koja „sluša“, onda bi bilo dobro da to modeliraju oni koji podržavaju model „Crkve koja želi hodati zajedno”, kako stoji u priopćenju.
Nakon ovog popisa grijeha, u pismu se napominje da će „Sveti Otac uputiti, u ime svih vjernika, molbu za oproštenje Bogu i sestrama i braći cijelog čovječanstva”. Ovdje glavni tajnik Sinode prelazi s gluposti na, dobro, netočnu teologiju. U katoličkoj sakramentalnoj ekonomiji ne možemo tražiti oprost za drugu osobu. Možemo se moliti da se drugi pokaje, ali traženje oprosta je nešto sasvim drugo. Možda je autor pisma namjeravao nešto drugo? Crkva bi, barem od svih entitetskih institucija, trebala biti oprezna u korištenju vokabulara.
Sve ovo nazivam parodijom na sinodalni način, ali iako je zabavno, ujedno je i vrlo ozbiljno. Zbog ovakvih stvari Crkva izgleda smiješno. Odvlači pažnju od podučavanja vjere s jasnoćom i ozbiljnošću koju zaslužuje. Potkopava autoritet Svetog Oca i biskupa pod čijim se plaštem sve ovo događa, čineći neozbiljnom djelovanje Crkve. Također ne otkriva ljepotu vjere kroz svece i druge svete muškarce i žene koji svjedoče neopisivu ljepotu katoličke tradicije, Svetoga pisma i eshatološke vizije kojoj se Krist predao za Crkvu i vjernike.
Ono što nam sada treba nije žargon koji je nejasan i otvoren za podsmijeh, već jasnoća izlaganja nauka i ozbiljnosti koja je primjerena Evanđelju. Tako nešto je moguće.
Čini se ipak da je pokornički obred prije početka sinodalnih sastanaka dobra stvar. Svima nam je potrebna milost čistih srca da bolje čujemo Duha Svetoga. Ono što nam ne treba je kvazi-sakramentalno slavlje koje koristi obrede Crkve za promicanje agende koja ima ideološke prizvuke.
Mi nismo Crkva koju treba reformirati s novim identitetom potaknutim procesom koji izaziva zbunjenost. Ono što nam je potrebno sada i uvijek jest obnoviti se u Kristu koji nas poziva živjeti u njegovoj istini. Kada ovaj poziv shvatimo ozbiljno, svijet će ozbiljno shvatiti vjeru.
