Danas prenosimo odlomak iz nove knjige Hansa Künga, ‘Možemo li spasiti Crkvu? ‘. Zamislite, Isus je rekao da je „ni vrata paklena neće nadvladati“, ali Küng i njegovi istomišljenici su se prihvatili zadataka da je spase. Evo kako Küng tumači uzroke problema u Crkvi:
U stvarnosti, tijekom svog prvog tisućljeća, Crkva se sasvim dobro snalazila bez monarhijsko – apsolutističkog papinstva koja se sada uzima zdravo za gotovo. Tek smo u jedanaestom stoljeću s ‘revolucijom odozgo’, započetom od pape Grgura VII. i poznatom kao ‘gregorijanska reforma’, dobili tri značajke koje obilježavaju rimski sustav do današnjeg dana :
• centralističko- apsolutističko papinstvo
• klerikalna jurisdikcija te,
• obvezni celibat za svećenstvo.
Napori da se reformira taj sustav od strane reformističkog koncila u petnaestom stoljeću, od strane protestantskih i katoličkih reformatora iz šesnaestog stoljeća, od strane pristaša prosvjetiteljstva i Francuske revolucije u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću i, u posljednje vrijeme, od prvaka progresivnih liberalnih teologija u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, uspjeli su postići samo djelomičan uspjeh. Čak je i Drugi vatikanski koncil, 1962.-1965., usprkos čežnjama i zauzetosti reformatora i modernih kritičara bio spriječen snagama papinske kurije i uspio je provesti samo neke od traženih promjena. Do današnjega dana, kurija- u svom sadašnjem obliku stvorenom u jedanaestom stoljeću– glavna je prepreka nastavka bilo koje temeljite reforme Katoličke Crkve, poštenog ekumenskog pomirenja s drugim kršćanskim Crkvama i svjetskim religijama, te jednog kritičnog, konstruktivnog sučeljavanja sa suvremenim svijetom. Da bi stvari bile još gore, uz potporu kurije, pod dvojicom prethodnih papa, došlo je do fatalnog povratka prema starim apsolutističkim stavovima i praksama.
Je li se Jorge Mario Bergoglio ikada pitao zašto se, sve do sada, nijedan papa nije usudio uzeti ime Franjo?
