Sotona je odličan u tome da nas usredotoči na stvari koje nisu važne, a COVID je to unio u naše crkve. COVID je distrakcija, a ograničenja su posljedica. Sve je to napravljeno kako bi odvlačilo pažnju.
Je li virus COVID-a 19 ozbiljan i stvaran? Apsolutno.
Jesu li vječni život i vječno prokletstvo stvarni? Apsolutno.
Cilj Sotone je da nas odvuče od ove posljednje istine. COVID nas je učinio sebičnima. Svi smo toliko usredotočeni na sebe i vlastitu dobrobit da smo zaboravili na svog susjeda. COVID je iznio zastrašujuću istinu da su katolici postali komforni.
Sotona nas je toliko usredotočio na klupe u našim crkvama da nas tjera da susjede maknemo s puta dok ulazimo. Sotona nas ima i izvan crkve, jer ne možemo ili jednostavno nećemo kleknuti za vrijeme pretvorbe. Kada su crkve zaključane, ljudi koji su povrijeđeni i očajnički žele mir, koji im može pružiti samo Isus Krist, su na neki način odbačeni. Poručeno im je- odlazi. Ovdje nema mjesta za tebe.
Sotona uništava našu Crkvu iznutra, dok vjernici ostaju vani. Ako vam to ne stvara nelagodu, onda nisam siguran što hoće.
Renee Rasmussen, studentica na Catholic University of America svjedoči u Crisis Magazine:
Nedjeljno je jutro. Kad izađete iz automobila i krenete prema crkvi, bacite pogled na sat. Kasnite i ako ne požurite, nećete dobiti mjesto unutra. Pogledate lijevo i vidite peteročlanu obitelj koja hoda pored vas. Gledate lijevo i vidite stariji par koji također hoda. Počinjete brže hodati, znajući da će vas, ako ne stignete na vrijeme, zamoliti da sjednete u dvoranu.
I nakon što ubrzate korak ne bi li stigli prije, onog trena kad prođete kroz vrata možete odahnuti. Uspjeli ste. Možete ući u crkvu.
Za katolike diljem Sjedinjenih Američkih Država restrikcije su svakodnevno iskustvo. Zbog COVID-a brojne su restrikcije uvedene u crkvama, kao npr. ograničen je broj mjesta za sjedenje unutar crkve za vrijeme bogoslužja, a ostatak župljana prisiljen je sjediti u župnoj dvorani, okupljati se vani ili jednostavno otići kući.
Dolazim iz južne Kalifornije, gdje su restrikcije pooštrene prošlog vikenda, i moja je župa ponovno bila prisiljena preseliti svetu misu izvan Crkve. Iako Kalifornija nije poznata po hladnim zimama, za misu u 7:30 postalo je prehladno sjediti vani. Župljani hodaju u punoj zimskoj opremi (najbliže što stanovništvo Kalifornije može tome doći) ili sjede ogrnuti pokrivačima i kaputima, trudeći se usredotočiti na liturgiju.
Sveta misa koja se slavi vani od sredine studenoga daleko je od idealnog rješenja, ali ima još nešto što se tiče događanja u našim crkvama: mi odvraćamo ljude. Poručujemo odlazi. Ovdje nema mjesta za tebe.
Ja sam obraćenica na katoličku vjeru. Bila sam krštena u luteranskoj crkvi i odgajana u toj vjeri do svoje desete godine, kada sam imala sreće prisustvovati svetoj misi sa školskim prijateljem. Došla sam kući s te mise i rekla mami: „Želim biti katolkinja“.
Tada nisam znala ništa o katoličanstvu, ali nešto se dogodilo tijekom te mise što mi je promijenilo život. Doista vjerujem da me Duh Sveti vodio do Krista. Nisam razumjela što euharistija znači i nisam znala izmoliti većinu molitava, ali u duši sam znala da u toj misi ima istine i da želim biti dio katoličke vjere.
Duh Sveti vodio je i obraćenje moje majke. Prošlo je nekoliko godina, a moja majka sada svakodnevno moli krunicu i prisustvuje svetoj misi. Ipak, ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez prijatelja koji su nas vodili na svetu misu i pomogli nam putu obraćenja.
Spašene smo, zato jer smo smjele zakoračiti u crkvu.
Trenutačna situacija s COVID ograničenjima koja postaju još intenzivnija u saveznoj državi Kaliforniji katolicima ne dozvoljavaju ulazak u crkve. Trenutačne restrikcije dozvoljavaju samo deset osoba za vrijeme bogoslužja u crkvi. Za katolike koji idu svakodnevno na sv. misu, to znači da se deset ljudi može moliti u crkvi, deset ljudi može moliti u hodniku vani, deset ljudi može moliti u dvorani (ili višenamjenskoj sobi), a ostali moraju sjediti vani.
Dolazak na svetu misu postalo je natjecanje, okrenulo je susjeda protiv susjeda i jasno dalo do znanja svima kako „autsajderi“ nisu dobrodošli. Demoralizirajuće je ako se vi ili vaš prijatelj morate utrkivati da budete u crkvi.
Zašto bi starije osobe trebalo prisiljavati da sjede vani hladnog zimskog jutra (u prosincu) jer se ne mogu kretati tako brzo kao mlađi župljani? Kada je postalo prihvatljivo gledati s visine na veliku obitelj jer zauzimaju više mjesta u klupama od ostalih?
Ova je godina bila godina gubitka, ali i godina buđenja. Kako se bliži kraj, vrijeme je da se katolici ustanu i zahtijevaju bolje. Možda smo pretrpjeli mnogo gubitaka ove godine, ali ne možemo si priuštiti gubitak svojih crkava. Ako ne budemo spremni ustati i otvoriti naša vrata, onda nećemo preživjeti. Ima li još onih kojima je stalo do spasenja duše!
