Iako su se nedavno pojavile glasine o „dramatičnoj zabrinutosti” pape Franje o stanju Katoličke crkve u Njemačkoj, koji je u ponedjeljak primio njemačkog apostolskog nuncija na privatne razgovore, njemački biskupi i dalje pritišću kako bi postigli svoj cilj zajedničkog pričešćivanja s protestantima, unatoč snažnim prigovorima iz Vatikana.
Čelnici obiju crkava rekli su da njihov prijedlog za međusobno pričešćivanje „još treba razjasniti”, iako je Kongregacija za nauk vjere prošli mjesec rekla da su razlike u katoličkom i protestantskom shvaćanju Euharistije „još uvijek toliko ozbiljne” da su odbacili prisustvovanje tih vjernika u njihovim zajedničkim službama.
Sve veća razlika između Rima i njemačkih biskupa, pojačana Sinodalnim putem – dvogodišnjim programom reformi njemačkih biskupa i laika koji dovodi u pitanje neka od utvrđenih crkvenih učenja o vjeri i moralu – pokazuje stvarne opasnosti Crkve u Njemačkoj da jednog dana raskine odnose s Rimom.
U svjetlu ove zabrinutosti, može li Kongregacija za nauk vjere odlučiti postaviti ultimatum, naglašavajući da Crkva u Njemačkoj, i službeno i neslužbeno, mora slijediti rimske upute?
Kardinal Müller vjeruje da Kongregacija za nauk vjere „to nikada ne bi učinila”, iako misli da bi to trebala. „Žele živjeti u miru”, rekao je, što pokazuje i nedavni primjer rektora frankfurtskog teološkog sveučilišta, oca Ansgara Wucherpfenniga, koji nije povukao svoje stavove o homoseksualnosti koji su suprotni crkvenom učenju, nakon što je Kongregacija za nauk vjere još u lipnju 2018. povukla potvrdu Crkve (odobrenje) da predaje na tom sveučilištu.
Vatikan je pet mjeseci kasnije postigao kompromis, nakon što je otac Wucherpfennig, koji predaje na isusovačkoj Visokoj školi za filozofiju i teologiju u Sankt Georgenu, obećao da će podržati crkveno učiteljstvo predstavljajući ga „u potpunosti i sveobuhvatno”. Međutim, u stvarnosti mu je dopušteno da privatno nastavi poučavati svoje heterodoksne poglede, što je dovelo do toga da su Vatikan izrugali njegovi učenici. Oca Wucherpfenniga u to je vrijeme u potpunosti podržavao njegov dijecezanski ordinarij, limburški biskup Georg Bätzing, koji je u međuvremenu izabran za predsjednika Njemačke biskupske konferencije.
Kardinal Müller rekao je da bi Kongregacija za nauk vjere trebala „zahtijevati da katolički nauk bude temelj svih odluka” i priopćio da njemački biskupi „moraju zaustaviti sinodalni put”.
Ako se stvari dodatno pogoršaju, neki dužnosnici u Rimu privatno razgovaraju o tome bi li se Papa mogao odlučiti na „čileansku opciju”, nazvanu po masovnoj ponudi biskupskih ostavki u Čileu zbog seksualnog zlostavljanja svećenstva. U slučaju Njemačke, sugestija je da bi Papa, službeno i privatno, prihvaćao ostavke svih biskupa sve dok ne dođu u sklad s autentičnim učiteljstvom Crkve.
Kardinal Woelki rekao je da je i dalje „oprezno optimističan” glede toga da situacija nikada neće rezultirati formalnim raskolom. Tvrdi da „sve veći broj ljudi, i biskupa i teologa, shvaća da je istinska reforma koja nam je potrebna obnova naše vjere, a ne naše organizacije ili učenja. Moramo se vratiti samim korijenima svoje vjere, samom Kristu. Uostalom, to je njegova Crkva.”
Također je primijetio da je kriza zbog koronavirusa „vratila usredotočenost na puno egzistencijalnih pitanja za toliko ljudi da naša rasprava o reformi nema dodirne točke sa stvarnim problemima vjernika.” Kardinal Woelki dodao je: „Ovdje smo da razgovaramo o svojoj vjeri, svojoj nadi, o Božjoj prisutnosti usred našega svijeta.”
Kardinal je zatim dodao: „Dijelim s papom Franjom uvjerenje da niti jedna administrativna ili strukturna reforma ne može nadoknaditi nedostatak vjere.”
