Nedavno sam čuo da su jednu gospođu pitali o “sinodalnoj Crkvi“. Njezin je odgovor bio jezgrovit koliko i točan: „Molim! Ja sam katolkinja, a ne sinodalkinja“. S tim se mogu samo složiti, iako je govor o “sinodalnoj crkvi” sada tako prirodan na svačijim usnama kao da je to izjava vjere.
U stvari, međutim, ovaj izraz se ne nalazi ni u jednom Učiteljskom dokumentu ili u bilo kojem katekizmu; niti se pojavljuje u Apostolskom vjerovanju. Tko god govori o “sinodalnoj crkvi“, govori dakle o nečemu što ne postoji.
Biskupske sinode također nemaju nikakve veze sa “sinodalnom Crkvom“, a u današnjem obliku niti ne postoje dugo, a uveo ih je tek 1967. godine Pavao VI. radi savjetovanja pape. Svatko tko tvrdi drugačije širi lažne vijesti, čak i ako to sada čine čak i kardinali. Slogani poput „sinodalnost je dio DNK Crkve“ u najboljem su slučaju ideološki, ali nisu katolički slogani.
Naravno, nadolazeća Sinoda o sinodalnosti službeno je samo savjetodavno tijelo; neslužbeno je, međutim, već puno više. Vidljivo je to, među ostalim, iz činjenice da laici sudjeluju na sinodi i povrh toga imaju pravo glasa. Jasno je da to u osnovi proturječi definiciji biskupske sinode. No, također je jasno da značenje ove sinode time iznimno raste. Već se u medijima smatra “crkvenim saborom“ ili “minikoncilom“, a prosvjedi Tajništva Biskupske sinode samo pojačavaju ovaj nesretni dojam.
Činjenica je da nadolazeća sinoda ima za cilj uvesti promjenu paradigme u Crkvi, kao što nedavno objavljeni radni dokument (instrumentum laboris) besprijekorno pokazuje. Tako je cilj sinode postao očit: celibat se treba ukinuti, a uvesti ređenje žena za đakonise i naposljetku za svećenice. Uz to, sakrament braka treba dodatno ublažiti “blagoslivljanjem“ istospolnih parova i prihvaćanjem – poganske – poligamije bilo koje vrste. Osim toga, postoji niz drugih prijedloga od kojih mi se diže kosa na glavi.
Perfidnost ovog radnog dokumenta se očituje u dvije stvari. Prvo, sadrži uglavnom pitanja, koja su međutim samo retoričke prirode i na koja se želi odgovoriti isključivo pozitivno. I drugo, unaprijed je uzdignuta na razinu obvezujuće snage time što ga Tajništvo Sinode opisuje kao “dokument cijele Crkve”. Da je riječ samo o lukavstvu i – oprostite – čistoj laži, vidljivo je već iz povijesti nastanka teksta; sudjelovanje “cijele Crkve“ je bilo tek malo iznad nule u postocima! Ali tvorcima Sinode istina nije bitna. Kardinali Grech i Hollerich već žele pojačati pritisak na papu; uostalom, teško je zamisliti da će se Franjo suprotstaviti “cijeloj Crkvi“. Da bi osigurao da se to na kraju ne dogodi, Hollerich je poduzeo mjere opreza s “nepropusnom“ zaštitom: neprestano propagira djelovanje Duha Svetoga, i to prije nego što je sinoda uopće počela.
Ali nijedna sinoda ne može tvrditi da ju je Duh Sveti nadahnuo, a da pri tome nema ni najmanji doktrinarni autoritet. Hollerichov “Duh Sveti“ samo je jeftini alibi za proguravanje ljevičarske agende koja je u osnovi proturječna Svetom pismu i cjelokupnom dosadašnjem nauku Crkve. Da, ova sinoda ima isto tako malo veze s Duhom Svetim kao i Isus sa “sinodalnom crkvom“, a pogotovo ne onom koja se želi nesputano prilagoditi svijetu.
Ipak, sinoda predstavlja ozbiljnu prijetnju Crkvi. Čini se da je smrću pape Benedikta XVI. sada slobodan put za praćenje te radikalne hermeneutike raskida koja se u posljednje vrijeme sve jasnije počela nazirati. Po zlokobnom primjeru Sinodalnog puta u Njemačkoj, sada se želi uspostaviti nova “rimska Crkva“, koja nema ništa zajedničko s Katoličkom Crkvom i koja svoje jedinstvo, utemeljeno od Krista, više ne traži u Petru, nego u nejasnoj “različitosti“. Činjenica da je ovaj nebiblijski pojam postao ključnim pojmom sinodskog dokumenta dovoljno govori; čak ni Luther ne bi pribjegao takvim otrcanim trikovima.
Budući da sinoda, prema volji Pavla VI., nije ništa sama po sebi, na kraju svake sinode odluka je na samom papi. Kad bi Franjo doista prihvatio stajališta ovog štetnog radnog dokumenta, nedvojbeno bi ušao u povijest kao papa koji je uništio Crkvu.
Za sada nitko ne zna hoće li do toga doći. Da će sinoda naškoditi cijeloj Crkvi, s druge strane, već je sigurno. Treba samo pogledati sumornu Njemačku: tamošnji je Sinodalni put u međuvremenu razdvojio mjesnu Crkvu. Njemački se episkopat de facto odvojio od Crkve i iznutra se podijelio; “sinodalna crkva“ postala je vlastita crkva njemačkih heretika, koji nastavljaju uzurpirati svoje biskupske stolice.
U međuvremenu, kao da ova katastrofa nije dovoljna, Rimu ne preostaje ništa drugo nego usvojiti njemačke hereze u obliku “pitanja“, srušiti zidove Crkve i predati je duhu vremena (Zeitgeist).
Ono što se činilo nezamislivim pod Benediktom XVI. i Ivanom Pavlom II., sada postaje zastrašujuća stvarnost. Crkva se tako suočava s dramatičnim vremenom, a vjerojatno i s ispunjenjem jednog proročanstva. U, od Crkve odobrenoj, poruci Gospe od Akite (1973.), doslovno stoji: „Đavolske spletke će prodrijeti u Crkvu, i kardinali će ustati protiv kardinala i biskupi protiv biskupa. Svećenici koji me štuju bit će prezreni i protiv njih će se boriti njihova subraća. Oltari i crkve bit će opustošeni. Crkva će biti ispunjena ljudima koji prihvaćaju kompromis“.
Teško bi bilo prikladno sažeti ono čemu svjedočimo na nadolazećoj Sinodi užasa. Ipak, možemo biti sigurni da će Duh Sveti uvijek potvrditi prethodno Učiteljstvo i Tradiciju.
