Prije četrdeset godina, papa i predsjednik našli su zajednički jezik, a kao rezultat tog odnosa povijest se promijenila. Sveti Ivan Pavao II. i predsjednik SAD-a Ronald Reagan dijelili su uvjerenje da je sovjetski komunizam bio i politička i moralna grozota te su zajedno pomogli pokrenuti lanac događaja koji su doveli do sloma Berlinskog zida.
Bila je to blistava ilustracija mogućnosti kada se tvrde i meke moći zajedno bore u punom, uspravnom i odlučujućem položaju.
Ivan Pavao II. i Ronald Reagan, bili su, u širokom smislu, „konzervativci“. Sada će još jedan papa i još jedan mogući predsjednik, biti oboje smatrani „progresivcima”, dijeliti globalnu pozornicu, a moguće je da bi i oni mogli uspostaviti partnerstvo. Štoviše, Biden bi, prema svemu sudeći, uživao u prilici da ga se vidi rame uz rame s papom.
S kojim bi se „Carstvom zla“ borio ovaj novi oblik saveza Ivana Pavla II. i Reagana?
Kao prvo, svijet se ponovno suočava s egzistencijalnom prijetnjom pandemije koronavirusa i njezinim remetilačkim utjecajem, ne samo na gospodarstvo i zdravstveni sustav, već s mnogo širim spektrom pitanja, uključujući odnose Crkve i države. Papa i predsjednik mogli bi uspostaviti partnerstvo u upravljanju ovom krizom.
Još dublje, danas se vodi borba za geopolitičku dušu svijeta, gdje Franjo i Biden predstavljaju jednu viziju svijeta, a Donald Trump jednu sasvim drugu.
S jedne strane nalazi se globalistički, multilateralni, široko progresivni humanizam, kako je predstavljen u enciklici Fratelli Tutti (Ljudsko bratstvo), a koji se temelji na preferencijalnoj opciji za siromašne i relativizira državne granice u korist globalne solidarnosti, favorizira dijalog oko sukoba i nagrađuje znanstvenu, tehničku i institucionalnu stručnost u suočavanju s izazovima.
U drugom uglu nalazi se snažni populistički nacionalizam, koji svijet promatra manje kao obitelj, a više kao arenu u kojoj borbe za političku i ekonomsku moć zahtijevaju stavljanje vlastitih interesa na prvo mjesto. Temelji se na potrebi zaštite nacije od uočenih prijetnji, kako iznutra tako i izvana. Također se temelji na nacionalnom napretku nad globalnom solidarnošću te na dubokom skepticizmu i ogorčenju prema eliti i institucijama.
Tijekom sljedećih nekoliko godina moguće je da bi Biden i Franjo mogli uložiti zajedničku energiju u stvaranju svoje alternative – i, ako uspiju, svijet bi, kada završe, mogao izgledati sasvim drugačije.
Šteta je što papa i predsjednik ne mogu iskoristiti svoju moć za borbu protiv stvarnih životnih problema kao što su pobačaj, eutanazija i sve veći napadi na kršćanski moral i krjeposti.
