Obitelj i Europa – možda se čini da se radi o dvije različite stvari koje nisu povezane. Ipak, postoji opasnost koja povezuje tijek rasprave o obitelji u Crkvi i onoga što se odvija u europskim institucijama. Mnogi problemi koji se tiču obitelji u isto vrijeme su vezani uz pitanje vjere u Europi – počevši od rodne ideologije, čija je politika, s nedavnim odobrenjem Lunacek izvješća, postala i službena politika Europske unije. To su pitanja o kojima bi papa Franjo trebao govoriti tijekom svog skorog posjeta institucijama Europske Unije.
Papa će održati dva govora, jedan ispred Europskog parlamenta, a drugi u Vijeću Europe. Program će biti dosta kratak, što odgovora Martinu Schulzu, predsjedniku Europskog parlamenta, koji je studirao u isusovačkoj školi, ali je ujedno i deklarirani ateist.
Schulz osjeća snažnu bliskost s Papom po pitanjima siromaštva i života na periferijama, te se nada kako će papa Franjo govoriti upravo o tim stvarima. Po Schulzu, Franjo bi pred Europskim institucijama trebao govoriti o potrebi prihvaćanja imigranata, čak i podsjetiti na svoj posjet malom talijanskom otoku Lampedusi na početku svog pontifikata. I Schulz – skupa s drugim radikalnim secularistima – je sretan zbog činjenice da papinsko putovanja ne uključuje čak niti pastoralni sastanak s katoličkim članovima Europskog parlamenta: ova vrsta protokola utire put jačanju ideje kako je Papa samo šef jedne države, kao i svaki drugi.
Ipak, papa Franjo ih može sve iznenaditi. Pitanja pred njim su jako važna, a ne bave se europskim identitetom nego ljudskim bićem- Božjim planom stvaranja.
To su teme u kojima europsko pitanje i Sinoda o obitelji slijede isti put. Govoriti o obitelji znači govoriti o Božjem planu stvaranja. To pretpostavlja naglašavanje komplementarnosti između muškaraca i žena, njihove otvorenosti prema životu, tako da to otvaranje prema životu postaje temeljno polazište za izgradnju pravednog društva. Od Evanđelja preko obitelji do socijalne predanosti: ovaj put ne može biti prekinut.
No, ovaj put se pokušava prekinuti, baš od institucija poput EU. Na Sinodi, afrički biskupi su snažno osudili činjenicu da je financijska pomoć isprepletena zahtjevima za promjenama u zakonodavstvu. Ove promjene znače uvođenje spolne ideologije, te odstupanje od ideje prirodne obitelji. U praksi, ako na primjer afrička zemlja treba novi sustav za navodnjavanje, dužna je uvesti gay brak u svoje zakonodavstvo. Ili donijeti zakon o invitro oplodnji. Ili bilo koji drugi zakon iz tzv. reproduktivnih prava, eufemizam koji se koristi u Ujedinjenim narodima kako bi promicala ideja o abortusu kao “pravu”.
Papa Franjo je pokazao vrlo oštar stav prema ovom pitanju kada je 15. studenog na sastanku talijanske udruge katoličkih liječnika, osudio pobačaj i eutanaziju i naglasio da je “igranje sa životom grijeh protiv Boga stvoritelja.”
Franjo je zasigurno svjestan rizika koji dolazi iz Europe koja ne drži do svojih korijena – Europe gdje je u pitanje doveden pojam vjerske slobode, kako je naglašeno u najnovijem Izvješću o vjerskoj slobodi u svijetu koje je izdala Papinska zaklade za pomoć Crkvi u potrebi.
Najznačajniji podaci iz izvješća pokazuju da postoje mnoge europske zemlje u kojima se stupanj nedostatka vjerske slobode smatra “zabrinjavajućim”, među njima su vrlo civilizirana Velika Britanija, Njemačka, Francuska i Nizozemska. Izvješće pokazuje da u tim zemljama kršćanin može biti diskriminiran zbog svog stava o obitelji- od izbora katoličke škole za svoju djecu do francuskog prosvjeda protiv institucionalizacije gay braka – Crkva je napadnuta od strane radikalnih sekularista jer se usuđuje progovoriti o tim temama.
Predstavljajući izvješće u Rimu, Martin Kugler, član opservatorija za netoleranciju i diskriminaciju protiv kršćana u Europi, prikazao je sumornu sliku današnjeg stanja, te naglasio da “prijetnje vjerskoj slobodi prije svega predstavljaju skupine radikalnih feministkinja, homoseksualni lobiji i radikalni laici.“
Radikalne feministkinje – Kugler je objasnio – smatraju da su zakoni o pobačaju i kontracepciji, bez restrikcije i mogućnosti prigovora savjesti potrebni kako bi se postigla stvarna ravnopravnost između muškarca i žene; homoseksualci žele pokazati da je homoseksualnost apsolutno normalna, a cilj je ušutkati kršćane i muslimane s njihovim stavovima o homoseksualnosti; radikalni sekularisti imaju cilj isključiti religiozna gledišta iz javnog života, jer po njihovom mišljenju vjerske skupine ne bi trebale iznositi nikakve stavove u javnosti.
To je netolerancija zamaskirana u pojam slobode, s koncepcijom napretka koji stavlja na stranu svaki pojam prirodnog prava. Osnove za ovu zamaskiranu netoleranciju nisu nove. One se mogu pratiti unatrag do izmjena u rječniku Ujedinjenih naroda, a u kojem Međunarodna organizacija govori o pravu na reproduktivno zdravlje, pravu na dostojanstvenu smrti, pravu na izbor dostojanstvenog života. Sve ove riječi skrivaju jednu jedinu riječ i pojam: eugeniku.
Eugenika je riječ koju nitko ne želi spominjati, jer podsjeća na Adolfa Hitlera. Međutim, eugenika se prakticira svaki put kada se neki život ne smatra dovoljno dostojanstven života.
Nedavno proglašen blaženim Pavao VI., u izradi enciklike Humanae Vitae, je bio svjestan opasnosti dizajna koji čini ljudsku osobu nekom vrstom mehaničkog robota, bez ikakvih osjećaja, bez ljubavi.
Takvi projekti postaju stvarnost u korijenima Europske unije koja je 2012. godine dobila Nobelovu nagradu za mir!
Kada papa Franjo govori o učestalosti «kulture bacanje», on ima u vidu način na koji društvo tretira siromašne i druge marginalizirane ljude– one odbačena od strane društva. Ali on vjerojatno također misli na one koji su odbačeni zbog transhumanizma u svijetu. To je danas rizik Europe. To je razlog zašto rasprava o obitelji- odnosno ljepoti prirodne obitelji formirane od muškarca i žene i otvorene rađanju, ne samo da odražava Božji dizajn za čovjeka: ona može poslužiti kao najveći protuotrov za ljudsko biće bez čovječnosti koje nam birokracije i međunarodne institucije žele nametnuti.
