Sada kada je nadbiskup Cordileone učinio ono što je rekao da će možda biti prisiljen učiniti; zapravo je poduzeo radnju koja je ispravna, kako je i sam objasnio, čekamo odgovore drugih biskupa. Iskreno rečeno, bilo bi bolje – i za Pelosi, i za Cordileonea, i za Crkvu – da je neki drugi biskup pokazao istu čvrstinu prije dvadeset, trideset ili četrdeset godina, prije nego što su se ljudi navikli na skandalozno zagovaranje pobačaja od strane katoličkih političara. Da su obični katolici bili uvjereni da ne mogu prekršiti moralni zakon bez suočavanja s teškim posljedicama – kako sada, tako i u sljedećem životu – bi li zakon o legaliziranom pobačaju bio odgođen prije nego što bi stekao potporu šire javnosti? Je li odluka u korist Roe, na primjer, mogla biti poništena prije jedne generacije i time spašeno milijune života? Nikad nećemo saznati odgovore na ova pitanja.
Ono što znamo jest da danas, kada je pobačaj prihvaćen u zapadnoj kulturi, djelovanje nadbiskupa Cordileonea zahtijeva iznimnu hrabrost. Kada je dao svoju izjavu, bio je potpuno svjestan reakcije s kojom će se suočiti. Rekao je u intervju za časopis „America“:
„I znam da će mi strogo suditi. Znam da ću biti optužen da sam represivan, da sam politički motiviran. Sve će to biti laži, ali moja savjest mi ne dopušta da se suzdržim od ovoga. Ne mogu imati mirnu savjesti, a da ovo ne učinim“.
Savjest će mu biti mirna, ali nadbiskup će u dogledno vrijeme živjeti okružen „javnom olujom“ zbog svoga čina. Fanatični zagovornici pobačaja će ga vrijeđati, prijetiti mu i nastojati ga zastrašiti. Urednički pisci novinara nastojati će ga „prokazati“. U novinama „San Francisco Examiner“, u zbrkanom uvodniku, optužen je da „otvoreno prkosi papi Franji“ (začuđujuća optužba, budući da nadbiskupova izjava počinje dužim citiranjem Papinog nauka) i pozvali su na njegovu smjenu s dužnosti.
U međuvremenu je nadbiskup ohrabren, mir njegovoj savjesti zajamčen, molitvenom zahvalom nebrojenih tisuća pobožnih katolika laika. Sada je jedino pitanje hoće li nadbiskup Cordileone dobiti zasluženu potporu od svojih kolega (američkih biskupa) i od Rima.
Hoće li se zabrana primanja pričesti za predsjednicu Zastupničkog doma proširiti izvan njezine matične biskupije?
Nekoliko američkih biskupa već je dalo javne izjave kojima potvrđuju potporu činu nadbiskupa Cordileonea, a drugi će ih nesumnjivo slijediti. Nadbiskup Robert Vasa iz Santa Rose u Kaliforniji je najavio kako će u njegovoj biskupiji Nancy Pelosi također biti uskraćena pričest, gdje posjeduje kuću za odmor. Ali sve će oči sada biti usmjerene prema Washingtonu, gdje Pelosi provodi većinu svog vremena (i najviše promovira pobačaja), a trenutni washingtonski kardinal Wilton Gregory najavio je da neće uskratiti pričest političarima koji se zalažu za pobačaj. Disciplinski postupak nadbiskupa Cordileonea prisiljava kardinala Gregoryja da odluči hoće li podržati zabranu svoga brata biskupa ili neće.
Ovdje imamo isto tako jedno kritično pitanje – jedno oko kojega se kanonski pravnici ne slažu –vrijedi li zabrana samo za matičnu biskupiju ili je univerzalna? Nadbiskup Cordileone je de facto njezin „pastir“ i on je utvrdio da ona nije kvalificirana za primanje euharistije. Ali vrijedi li to određenje samo unutar geografskih granica njegove vlastite nadbiskupije? Kada je u Washingtonu, može li kardinal Gregory (koji nije njezin „pastir“) donijeti drugačiji sud?
Iz perspektive predsjednice Zastupničkog doma Pelosi, problem se čini jednostavnijim – barem na prvi pogled. John Allen iz portala „Crux“ navodi razlog zato:
„Osim ako veliki broj drugih biskupa ne uvede sličnu zabranu u svojim biskupijama, gotovo svugdje gdje se Pelosi bude nalazila, dobra namjera vjerojatno će biti obilježje suosjećajnog svećenika voljnog da je pričesti ako želi prisustvovati sv. misi’“.
Ali pričekajte. Ako neki klerik dopusti Pelosi da se pričesti onda krši zabranu, te bi se taj „simpatični svećenik” i sam mogao suočiti s teškim sankcijama. Nova odredba (1379§4) crkvenog kanonskog prava, koju je papa Franjo potpisao tek prošle godine, propisuje sljedeće:
„Osoba koja svojevoljno dijeli sakrament onima kojima je zabranjeno primanje sakramenta, neka bude kažnjena suspenzijom“.
Dakle, stvar opet ovisi o pitanju je li zabrana koju je uveo nadbiskup Cordileone na snazi i u drugim biskupijama. Vatikan, koji se bavi kanonskim raspravama ležernim tempom, vjerojatno neće uskoro riješiti to pitanje. I papa Franjo je izbjegao zauzeti jasan stav o ovome pitanju, na ovaj ili onaj način. Iako je istina da je Papa rekao da nikada nikome nije uskratio euharistiju, istina je i da je rekao da su katolici koji podržavaju pobačaj „izvan zajednice” i stoga ne bi trebali primati pričest.
Ipak, osim pitanja kanonske jurisdikcije i odluke vatikanskih autoriteta, postoji pitanje savjesti, na koje se je nadbiskup Cordileone osvrnuo u svome pastoralnom pismu u svibnju prošle godine. Objasnio je da ne može po savjesti šutjeti dok su se ugledni katolici uključivali u javne kampanje za pobačaj. „Drhtim (od pomisli)“, napisao je, „da otvoreno ne prozovem katolike pod svojom pastoralnom skrbi koji se zalažu za pobačaj, i oni i ja moramo odgovarati Bogu za nevinu krv”. Ista logika koja je potaknula nadbiskupa Cordileonea na djelovanje – isti zahtjev savjesti – trebala bi potaknuti svakog drugog američkog prelata da ga podrže.
