Nalazimo se pred ponorom završne faze. Nameću nam se nepravedni zakona koji ne samo da nam oduzimaju slobodu, već inzistiraju na tome da kršimo i Deset zapovijedi.
Deset Božjih zapovijedi predstavljaju nepromjenjive Božje zakone. Poslušnost Isusu i Njegovom imenu donosi spasenje: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega“ (Iv 3,18). Božje zapovijedi, ispunjene u Isusu, čine „kostur“ kršćanskog morala. Naš krepostan odgovor oblikuje mišiće, tetive i meso. Ali ostajemo u sukobu sa samima sobom zbog naših grešnih sklonosti, dok Božje zapovijedi izazivaju sukob sa svijetom i sukob unutar Crkve.
Svjetovni neprijatelji Božjih zapovijedi – zagovornici moderne političke korektnosti – u početku su inzistirali: „Ne namećite nam Vaš moral!“. Naravno, svaki zakon – od prometnih zakona do propisa Porezne uprave – regulira društvena pravila ponašanja. Ideologija pro-choice (za izbor) je imala za cilj zamijeniti moralnu strukturu Božjih zapovijedi – i Isusa – nenormalnim okvirom moralne degradacije. Sljedeći je potez bio prekoriti naše protivljenje blaćenjem poput: „Mržnja nije obiteljska vrijednost“. Tako smo kolektivno ustuknuli, bojeći se da će nas osuditi, pristojno se izuzeli iz kulturne bitke i dopustili zlu da opstane. Uz malo ili nimalo protivljenja, sekularne elite su preuzele kontrolu nad zajednicama, školama i vladom – nadmašivši nas u našim životima i pustivši nas da živimo u mrtvilu.
Nalazimo se pred ponorom završne faze. Nameću nam se nepravedni zakona koji ne samo da nam oduzimaju slobodu, već inzistiraju na tome da kršimo i Deset zapovijedi.
Ali neprijatelji Božjih zapovijedi nisu uvijek sekularni. Mogu se naći i unutar Crkve, koristeći se jezičnim manipulacijama. Doista je rijetko čuti da se bilo koji vođa Crkve poziva na Božji zakon kao razlog da izbjegne grešno ponašanje. Crkvene su vlasti u velikoj mjeri omogućile dekonstrukciju, zamijenivši Božje zapovijedi birokratskim neosuđujućim rječnikom kako bi udovoljili suvremenim osjećajima. Evo nedavnog i svima dobro poznatog primjera:
„Otac Kevin O’Brien [dugogodišnji prijatelj svećenik predsjednika Bidena] pod istragom je zbog tvrdnji da je pokazivao ponašanje u okruženju odraslih, koje se sastoji prvenstveno od razgovora, koji mogu biti u suprotnosti s utvrđenim jezuitskim protokolima i granicama“, objavilo je sveučilište u četvrtak.
Dužnosnici nisu otkrili jesu li navodna kršenja utvrđenih isusovačkih protokola i granica smrtni grijesi.
Patološka nesklonost hijerarhije pozivanju na zapovijedi potkopava moralni autoritet biskupa. Bez jasnog pozivanja na Božji zakon kojim se optužuje notorne prijestupnike i bez zakonitih crkvenih uzora, katolički političari poput J. Bidena i N. Pelosi mogu slobodno izabrati između crkvenih neobvezujućih „politika“. To im omogućuje da učvrste status dobrih katolika unatoč radikalnim pro abortivnim i pro homoseksualnim pozicijama koje krše petu i šestu Božju zapovijed. Zanemarujući suštinski zla političke stajališta, čak i istaknute crkvene vođe poput kardinala Tobina usuđuju se autoritativno izreći: „Mislim da bi osoba dobre savjesti mogla glasati za gospodina Bidena“.
Zagovornici takozvanog LGBTQ pastorala u raznim vjerskim organizacijama također žive po vlastitim pravilima, isključujući Božji zakon. U ime „inkluzivnog pastorala“, mnogi svećenici, biskupi i kardinalni nadbiskupi studiozno izbjegavaju identificirati suštinsko zlo sodomije, uzajamnog (samo)zadovoljavanja i stavljanja osobe u blisku priliku za grijeh. Slogan „gay pridea“ u najboljem slučaju slavi nenormalne sklonosti. Ali njegova je stvarna svrha otupiti naravnu sklonost gnušanja zbog seksualnih izopačenosti i pripremiti mlade ljude za zavođenje. Hijerarhija je postala suučesnikom zanemarivanjem, a ponekad – kao što smo sada bolno svjesni – sudjelovanjem.
Samo je spominjanje Božjeg zakona postalo kontroverzno. Kao odgovor na (ne)očekivani katolički odgovor Vatikana na dubiu vezanu uz blagoslov istospolnih zajednica („Bog ne može blagosloviti grijeh“), kardinal Cupich je, neobjašnjivo, napisao da je razočaranje gay katolika „razumljivo“. Ne spominjući ispovijed, dodao je kako Crkva sada mora „udvostručiti svoje napore da bude kreativnija i gipkija u pronalaženju načina da prihvati i ohrabri sve LGBTQ osoba da uđu u našu vjersku obitelj“. Kardinal Cupich bi mogao imati poteškoća s vlastitim Uredom za zaštitu djece i Nacionalnim revizijskim odborom ako bude previše kreativan sa svojim uključivanjem. Sjevernoameričko udruženje ljubavi između muškaraca i dječaka (NAMBLA) predstavlja isto tako „LGBTQ populaciju“ koja rutinski sudjeluje u gay paradi ponosa. Ako bi se, pak, pozivao na Sakrament pokore kao na instrument obnove, čak bi i izgubljeni sinovi NAMBLA-e mogli dobiti radostan inkluzivan tretman.
Zanemarivanje hijerarhije također narušava zdrav odnos između svećenstva i laika. Hijerarhija i laici se nadopunjuju i nezamjenjivi su. Uloga hijerarhije je čuvati i podučavati prva načela vjere i morala; uloga laika je primjena kršćanskih načela u skladu s njihovim životnim stanjem. Hijerarhija bi trebala ponizno služiti istini Evanđelja izbjegavajući pretjerivanje. Uz milost Sakramenata, laici bi trebali odgovoriti kreposnom snagom unutar moralnih struktura, primjenjujući Isusove istine s razboritim prosudbama u vremenskom smislu. Crkvena hijerarhija predstavlja Kristov autoritet (vlast), a laičke udruge predstavljaju širok spektar političkih interesa.
Ali vrsta sistemskog klerikalizma koji favorizira nenametljive pastoralne strategije formalnog katolicizma zarazila je hijerarhiju. Poziv na „dijalog“ često zamjenjuje proročki moralni glas Crkve. Slijedom toga, biskupi se često ograđuju od agresivnih katoličkih pothvata (kao što su pro-life skupine), učinkovito potkopavajući pravu ulogu laika u političkoj areni. Opći je dojam da zaređeni, a ne laici, organiziraju katoličku političku akciju. Ipak, u nepopularnim protu kulturnim pitanjima, biskupi (i Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država – USCCB) uvijek igraju na sigurno. Obično reagiraju posljednji, i to tek kad je bitka već izgubljena i kada osjete potrebu za promicanjem njihovog pravovjerja. Uzaludan je bio posljednji sukob s Bidenovom administracijom nakon njegova izbora, koji slikovito ilustrira iritantni obrazac.
Premaleno ili prekasno protivljenje zloglasnom Zakonu o ravnopravnosti još je jedan primjer jalovosti. Kardinal Dolan žalio se zbog napada na vjersku slobodu uvjerljivim naravno-pravnim argumentima. Ali svi znaju da će Biden zakon potpisati i neće trpjeti ozbiljne vjerske posljedice. Osim što privlači bazu vjernih katolika, protivljenje kardinala Dolana Zakonu o ravnopravnosti besplodan je prikaz iznošenja političkog stava.
Množenje uglavnom nebitnih crkvenih dokumenata ne samo da zamagljuje razliku između nužnog protivljenja Crkve suštinski zlim djelima i sumnjivim političkim programskim agendama, već istiskuje i rad laičkog apostolata. Kao rezultat toga, katolici i nekatolici jednostavno zaključuju da je Crkva samo još jedna posebna interesna skupina. Stoga je posrednička i neumoljiva veza između Božje volje i savjesti zatamnjena ili izgubljena. Povijest crkvenog političkog zagovaranja otkriva desetljeća moralne nevažnosti i nemoći. (Trebaju li Vam dokazi? Koliko se pro-life aktivista oslanja na biskupove savjete za glasovanje?)
Budućnost izgleda mračno. Duboka država pod barjakom Bidena počela je rušiti katolike protuživotnim te homoseksualnim politikama i prijedlozima. Gotovo sigurno ćemo se suočiti s teškim dilemama savjesti u mjesecima i godinama koji slijede. Čak ni svećenici i biskupi neće biti imuni (unatoč desetljećima smirenih tenzija). Možda ćemo izgubiti status izuzeća od plaćanja poreza, morati podnositi parnice, možda čak i provesti neko vrijeme iza rešetaka zbog zločina prakticiranja katoličke vjere bez srama. No, možda je vrijeme da crkveni vođe i laici ponosno stanu uz deset zapovijedi i Isusovu spasiteljsku snagu.
Uz Božju milost, progonstvo može biti katalizator koji će nas nadahnuti da svijetu pokažemo slavno Kristovo lice. Postoje presedani. Pogledajte naših dvije tisuće godina povijest.
vlč. Jerry Pokorsky
