Ponižavajuće je to gledište o braku – i ženama – sugerirati da se zlostavljanje djece ne bi događalo, kad bi svećenici bili oženjeni.
Prošlog je tjedna u medijima izbio skandal nakon posthumno otkrivenog dnevnika oca Alfonsa Pedrajasa, španjolskog isusovca koji je služio u Boliviji, te se otkrilo da je počinio serijska zlostavljanja maloljetnika, a da su njegovi crkveni poglavari to naizgled zataškali.
Njegovi dnevnici su mučno štivo, prema svim standardima.
I dok su bolivijski biskupi odgovarali na skandal, jedan se prošlog tjedna oglasio na radiju, rekavši kako se “promjene moraju napraviti”, a jedna od njih je da Crkva zaredi oženjene muškarce za svećenike.
Prema bolivijskoj radio mreži Erbol, biskup Eugenio Coter tvrdi da bi dopuštanje oženjenim muškarcima da budu zaređeni za svećenike moglo biti dio rješenja problema seksualnog zlostavljanja u Crkvi, budući da, kako je navodno ustvrdio, brak pomaže osobi da razvije integriranu seksualnost, te mu pruža (intimno) druženje.
Dopustite mi da na trenutak budem iskren: biskup Coter je očito duboko krivo shvatio dinamiku pedofilskog zlostavljanja djece u bilo kojem kontekstu. Brak ne bi spriječio zlostavljače djece da zlostavljaju. Zapravo, kao što nam podaci iz drugih javnih institucija opetovano pokazuju, uopće ne utječe na takvo ponašanje. I doista, najtipičnije mjesto za zlostavljanje djeteta je u njegovoj široj obitelji ili među obiteljskim prijateljima, od kojih većina vjerojatno neće biti u celibatu.
Naravno, vidio sam kako se tvrdi da postoji veća vjerojatnost da će oženjeni muškarci imati zrelu, integriranu i čednu seksualnost nego muškarci u celibatu. Ne vidim razloga da vjerujem da je to istina – zapravo, ne mislim da je istina. Ali čak i da jest, dopuštenje mogućnosti oženjenih svećenika ne bi, samo po sebi, odvojilo svećenike sa sklonošću ili dispozicijom da budu zlostavljači. To bi učinili bolji procesi provjere, evaluacije i formacije, uz spoznaju da se sveto ređenje, ili pristup redovničkom životu, ne treba nuditi svakome tko ga zatraži.
Ponižavajuće je to gledište o braku – i ženama – sugerirati da se zlostavljanje ne bi događalo, kad bi samo svećenici mogli biti oženjeni. Nema dokaza koji bi na to upućivali, kao što stručnjaci za zlostavljanje i zaštitu često tvrde.
Svećenički celibat ima dugu i bogatu teološku i duhovnu povijest na Zapadu. Nije apsolutno, naravno – đakoni mogu biti oženjeni muškarci, kao i članovi anglikanskog ordinarijata Crkve. Ali celibat je disciplinska, a ne doktrinarna stvar, te je Crkva čak dala neka dopuštenja obraćenicima da postanu svećenici na Zapadu. Svakako, postoje prelati koji misle da je to dobra ideja.
No bez obzira na njihove razloge, ideja da bi okončanje svećeničkog celibata iskorijenilo zlostavljanje je čista obmana.
