Čini se da je papa Franjo definitivno želio „povući crtu“ s Traditionis Custodes. Možda mu se neće svidjeti gdje crte završavaju.
Kao što izreka kaže, kada vam život daje limun, napravite limunadu. U toj mjeri Motu proprij Traditionis Custodes dugoročno može biti maskirani blagoslov. Dopustite mi da objasnim.
Iz Motu proprija se dvije stvari mogu jasno zaključiti. Zapravo, jedna je jasna. Izvanredni obred sada se može slaviti samo uz dopuštenje lokalnog ordinarija (biskupa) ili u samo određenoj tradicionalnoj zajednici (npr. Svećeničko društvo sv. Petra – FSSP). Druga činjenica je da papa Franjo vidi proslavu izvanrednog obreda kao svojevrsno preispitivanje „legitimiteta“ Drugog vatikanskog koncila.
Dugoročno, ova druga činjenica može predstavljati dobre vijesti. Nitko ne može osporiti „legitimitet“ Drugog vatikanskog koncila, kao što nitko ne može osporiti „legitimitet“ Prvog vatikanskog koncila ili bilo kojeg od dvadeset i jednog ekumenskog koncila Crkve. Dogodili su se i oni su povijesne činjenice.
Cijela poanta je u tome što zapravo znači Drugi vatikanski koncil? Nije riječ o dogmatskom ni doktrinarnom koncilu. Sve što je katolik trebao vjerovati prije Drugog vatikanskog koncila, trebalo je vjerovati i nakon Drugog vatikanskog koncila. Umjesto toga, Drugi vatikanski koncil je bio pastoralni koncil i, s tim u vezi, legitiman je, ali isto tako predstavlja i „razdoblje“, poput godišnjeg sastanka upravnog odbora. Upriličen je u određenom trenutku povijesti, kako bi se pozabavio potrebama Crkve u tom trenutku povijesti. U kojoj je mjeri to uspjelo, to je zapravo tema za raspravu i izvan ovog članka.
No, možda bi bilo dobro ako Motu proprij Traditionis Custodes prisili Crkvu – laike i kler – da razmišljaju o tome. Prosječni katolik teško bi mogao imenovati, a još manje objasniti bilo koji dokument Drugog vatikanskog koncila. Pretpostavljam da bi većina prelata mogla imenovati većinu dokumenata, ali mislim da biste čak i tada pronašli dobre argumente o tome što ti dokumenti zapravo znače. Sami dokumenti vrsta su dugih i velikih popisa poslova koje biste očekivali od nekog odbora kompanije. Čini se da se uklapaju u definiciju Marka Twaina, koji kaže da je to nešto što bi svi trebali pročitati, ali što nitko ne želi čitati. Možda bismo ih trebali pročitati i provjeriti daju li nam odgovore.
Čini se da se danas argumenti uglavnom odnose na magloviti „duh“ Drugog vatikanskog koncila. Papa Franjo definitivno je na strani toga da taj duh označava „otvorenost”, „dijalog“ i „toleranciju“; dopuštajući da se čuje svaki glas (osim ako taj glas govori latinski). To su, isto tako magloviti izrazi koji mogu označavati otprilike onoliko – ili onoliko malo – koliko papa to želi. Vidjeli smo promjenu politike pape Franje za razliku od pape Benedikta XVI. po pitanju mise, što govori da se stavovi mogu promijeniti od jednog pontifikata do drugog pontifikata i riskira se da se papinstvo pretvori u svojevrsno vjersko predsjedništvo, a ne toliko kamen temeljac koliko metalni sporedni kolosijek.
Ako je Drugi vatikanski koncil značio neku određenu stvar, to je bio „univerzalni poziv na svetost“. U tome nije bilo ništa novo, već samo ponavljanje Evanđelja. Poziv je dobra stvar ako usmjeri katolike da dublje proučavaju i žive svoju vjeru. To je, doduše, problematično, po papi Franji, za one koji po njegovom razmišljaju imaju tendenciju da više vole tradicionalni „način razmišljanja“ prema kojem izražava ozbiljne rezerve. Dakle, što se tiče Drugog vatikanskog koncila koji promiče učenje i življenje vjere, tradicionalni katolici bi rekli: „samo naprijed“.
Čini se da papa Franjo želi izbjeći bilo kakav raskol. To bi objasnilo njegovu toleranciju prema njemačkim biskupima i dopuštenje za nastavak izvanrednog obreda u nekim zajednicama. Ne želi novog Luthera i ne želi još jednog Lefebvrea. Ali one koji preferiraju izvanredni oblik vidi kroz svojevrsne „naočale“. S jedne strane, on ih vidi kao one koji se žele vratiti u „dobra stara vremena“ prije Drugog vatikanskog koncila; ipak mnogi, ako ne i većina, onih koji žele izvanredni oblik ne mogu. Oni se ne sjećaju tog vremena; morali bi biti osamdesetogodišnji starci.
S druge strane, čini se da je sumnjičav prema mlađim svećenicima i laicima, među kojima izvanredni obred dobiva sljedbenike. To objašnjava zašto dozvolu ograničava na biskupe – od kojih je većinu imenovao – a ne na svećenike, od kojih su mnogi više – evo opet te riječi – usmjereni prema tradicionalnom načinu razmišljanja. Kardinali i biskupi „duha“ su „staromodni“ jer još uvijek pokušavaju prodati audio kazete.
„Duh“ Drugog vatikanskog koncila je bio za to da se prigrli kultura. Međutim, problem je u tome što biti katolikom danas označava gotovo nasilnu „kontra-kulturu“. Tu se Traditionis Custodes može pokazati korisnim. Ako ste mladić ili djevojka koji razmišljaju o vjerskom pozivu u ovome protukulturnom životu ili mladi par koji živi vjeru i želi svoju djecu odgajati u vjeri usred struja „modernosti“, kamo ići? Kod umirućih redovničkih zajednica, biskupija i župa s njihovom „društvenom sviješću“, natpisima i misama sa gitarama – ili u mjesta u kojima možete živjeti, rasti i promovirati tu vjeru? Čini se da je papa Franjo definitivno želio „povući crtu“ s Traditionis Custodes. Možda mu se neće svidjeti gdje padaju te crte.
Postoji neka vrsta ekonomije u pogledu religije i ona je kapitalistička. Istinitost, ljepota i dobrota privlače. Oni privlače jer djeluju i donose rezultate. Ideja da možete „ukinuti“ konkurenciju nikad ne uspijeva; na kraju te ekonomije propadaju. Pogledajte liberalni protestantizam. Neću to doživjeti, ali ne bih se iznenadio da, za pedeset ili šezdeset godina, ako Traditionis Custodes podrže Franjini nasljednici, nađete biskupije s jednom župom od deset tisuća obitelji u kojima radi mnoštvo mladih FSSP-ovih svećenika koji nedjeljom slave deset misa pokraj pet župa sa svega nekoliko stotina obitelji, a u njima djeluju dvojica starijih svećenika redovitog oblika rimskog obreda, koji svake druge nedjelje slave po jednu misu u svakoj župi. Kao što se kaže da ćete ih „po plodovima njihovim spoznati“.
