Draga braćo i sestre, kako se bliži kraj liturgijske godine možemo reći da su i misna čitanja sve dramatičnija. Promišljajući o današnjim liturgijskim čitanjima jedan je profesor rekao kako s pravom možemo reći da ona za naše uši zvuče užasno. Zašto užasno? Zato jer govore o kraju, koji u ušima svakog čovjeka zvuči dramatično. On podsjeća kako ima tolikih naših bližnjih koji su otišli prije nas, čija su lica izbljedila iz naših sjećanja, te ako sebe stavimo u njihovu situaciju zaista nas treba uhvatiti neka vrsta zebnje. No, ipak ovaj profesor zaključuje kako je ideja kraja za nas užasna samo onda ako živimo svjetski, ako živimo daleko od vjere. Slično će reći i papa Benedikt XVI (Spe salvi) današnji čovjek vječni život traži ne više od vjere nego od tehnike kojom će produžiti ovozemljaski život da ne dođe do kraja. Tako onda ideja vječnosti suvremenom čovjeku postaje strašna jer ju on ne želi, on želi svjetovni, sadašnji život živjeti vječno te mu sama vječnost postaje zaprjekom za ostvarenje istoga.
Bilo kako bilo, za sve vrijedi isto: “Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom” – kaže Isus u evanđelju. O sudnjem danu Isusa će ugledati i onaj koji je živio svjetovno i htio vječnost na ovome svijetu, a ugledat će ga i onaj koji je već u zemaljskom životu težio k Nebu i sve svoje snage utrošio da postigne taj cilj. Na tebi je dakle samo izbor kakav će taj pogled biti. Hoće li to biti pogled pun ljubavi i radosti, pogled kakav se upućuje prijatelju s kojim se susret dugo iščekuje, ili će taj pogled bit pun prijekora dok izgovara ona riječi za koje se nadam da nitko od nas neće čuti iz Gospodinovih usta: odlazi od mene prokleti.
Psalam koji smo danas molili kaže: “Gospodin mi je baština i čaša, ti u ruci držiš moju sudbinu”. Taj psalam daje nam nadu. Užas kraja ipak ima smisao, a smisao mu je u povjerenju prema Gospodinu. Ako si se za života uzdao u Gospodina i bio mu vjeran, neće se ni on tebe zastidjeti u posljednji dan. “Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost” – obećava nam prvo čitanje. Bolje je na ovom svijetu odlučiti se radikalno slijediti Isusa, pa makar i izgledalo da nas nasljedovanje njega ograničava u željama za nekim svjetskim strastima, nego li svu vječnost biti odjeljen od njega. I pakao je stvarnost kao i raj, i pakao traje vječno kao i raj – dok si na zemlji odlučuješ za koji ćeš klub igrati.
Draga baćo i sestre, današnje evanđelje također nam spominje mnoštvo znakova koji će prethoditi tom Kristovom konačnom dolasku. Već spomenuti papa Benedikt u svojem kapitalnom djelu “Eshatologija” koje govori o vječnom životu kaže kako ti znakovi o kojima Isus govori, potresi, poplave, ratovi, progonstva nisu ostavljeni samo za konačni znak, nego su naprotiv, ti znakovi prisutni u svakom vremenu kao opomena. Zbog toga je svim naraštajima moguće doživjeti sebe kao one koji žive u vremenu ovih znakova o kojima Isus govori i povezati ih sa stvarnošću u kojom se trenutno nalaze. I mi slobodno možemo reći da živimo u znakovima kraja svijeta – vidimo i potrese i ratove i pandemiju i bezvjerje. No to su znakovi koji nas opominju na ono što je, kako kaže papa emeritus, ključno – a to je biti budan. Dakle, odgovor na znakove jest biti budan i iščekivati, biti spreman za susret. Ako živimo u vremenu iščekivanja, onda ćemo sami po sebi već početi obnavljati svijet jer ćemo se truditi živjeti u skladu sa Zakonom Onoga koga iščekujemo. Prepoznajmo stoga ovo vrijeme i prostor u kojemu trenutno živimo kao vrijeme iščekivanja skorog susreta s Kristom.
Draga braćo i sestre, zadržimo se još kratko na našoj liturgijskoj temi. Potrebno je hvaliti Gospodina za sve što nam je providio. Stoga i mi u svetoj Misi nakon pokajanja i zazivanja Božjega smilovanja pjesmom dajemo slavu Bogu nedjeljom i većim blagdanima. Himan Slava Bogu na visini najstarija je molitva. Pjevali su je već anđeli kod objave Isusova rođenja. “Koristeći te iste anđeoske riječi, znamo da pjevamo zajedno s njima, ili govoreći obrnuto, anđeli pjevaju s nama.” Možemo reći da je ovo prva božićna pjesma koju je svijet čuo. Prvi kršćani su kasnije taj himan proširili i prenijeli ga nama u današnjem obliku. U molitvi Slava Bogu na visini ništa ne tražimo i to je čini različitom od svih molitvi. Ovim himnom jednostavno dajemo slavu Bogu, hvalimo Trojedinoga Boga. Slava se pjeva u važnije dane, nedjeljom i blagdanima. Ovaj himan se u pokorničkim vremenima (kao što su Advent i Korizma) izostavlja kako bi svečanije odjeknuo na sam dan Božića i Uskrsa. Neka nas ovaj himan podsjeti na našu dužnost davanja slave Bogu i potakne na zahvlajivanje za sva primljena dobročinstva.
Draga braćo i sestre, ako kroz život dajemo slavu Bogu ne moramo se bojati kraja jer kraj tada za nas neće biti užas nego radost. “Pokazat ćeš mi puninu radosti Lica svoga” – molili smo u pslamu. Gledanje Božjeg Lica nagrada je za njegove prijatelje. A to nikako ne može biti užas nego samo radost. Neka nam pomogne zagovor Marije vazda Djevice koja je zbog svoje vjernosti zaslužila već sada uživati puninu radosti vječnog života u jedinstvu duše i tijela. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
