Dostojanstvo svećeništva, cijenjeno kroz povijest Crkve kao najveće dostojanstvo, danas je na udaru prevladavajuće svjetovne dogme o društvenoj jednakosti. Pa ipak, za rane crkvene oce i veći dio crkvene povijesti, nadmoć svećeničkog dostojanstva bila je nepobitno drugačija i važnija od dostojanstva bilo kojeg drugog poziva.
U svojoj poslanici kršćanima Smirne (u drugom stoljeću), sv. Ignacije Antiohijski svećeništvo naziva „vrhuncem dostojanstva”, dok je sv. Efrem Sirijac opisao svećenički poziv kao „zadivljujuće čudo, veliko, neizmjerno i beskrajno, čije dostojanstvo nadilazi svaki razum“.
U knjizi Dužnosti i dostojanstvo svećenika, sv. Alfonz Liguori u osamnaestom stoljeću pokušava objasniti zašto je Crkva oduvijek smatrala dostojanstvo svećeništva najvažnijim, a nikako jednakim drugim zvanjima, zbog zadivljujućeg dara svećenika da slavi svetu misnu žrtvu.
„Cijela Crkva ne može dati Bogu toliku čast, niti dobiti tolike milosti kao jedan svećenik slavljenjem jedne sv. mise”, piše sv. Alfonz Liguori. Svećenik slavljenjem mise iskazuje veću čast Gospodinu „nego kad bi svi ljudi umirući za Boga prinijeli njemu žrtvu života”.
„Isus je umro kako bi uspostavio svećeništvo“, nastavlja sveti Alfonz, ističući da nije bilo potrebno da „umre kako bi otkupio svijet jer je jedna kap njegove krvi, suza ili molitva bila dovoljna da pribavi spasenje za sve ljude”, ali da bi se uspostavilo svećeništvo, „smrt Isusa Krista bila je neophodna”.
Također, sv. A. Liguori kaže sljedeće: „Da nije umro, gdje bismo pronašli žrtvu koju sada prinose svećenici Novog zakona, žrtvu posve svetu i bezgrešnu, sposobnu odati Bogu čast dostojnu Boga?“.
Svetac nabraja velike ovlasti i darove dane svećeniku, od zavjetovanja Isusa u Euharistiji i držanja „ključeva neba”, do „izbavljenja grešnika iz pakla” i „vođenja grešnika od robova Sotone do toga da žive kao djeca Božje“. Ističe isto tako da je sam Bog „dužan pokoravati se odluci svojih svećenika i oprostiti ili ne oprostiti, ovisno o tome kako oni ne daju ili daju oprost, pod uvjetom da je pokojnik za to sposoban”.
„Dostojanstvo svećenika toliko je veliko“, piše sv. Alfonz Liguori, „da čak blagoslivlja Isusa Krista na oltaru kao žrtvu koju treba ponuditi vječnom Ocu“. Upravo zbog tih dužnosti, objašnjava, svećenici se nazivaju Kristovim namjesnicima i predstavnicima Boga na zemlji.
Ali s darom takvog superiornog dostojanstva mnogo će se očekivati, a posljedice za grijeh od strane svećenika bit će još teže.
Sv. Alfonz Liguori objašnjava kako bi kreposti svećenika trebale nadmašiti one laika. „Svećenici bi trebali biti sveti jer ih je Bog postavio u svijet kao uzore kreposti”, kaže ovaj crkveni naučitelj. Imajući to na umu, upozorava kako je teška kazna za svećenika koji griješi, „jer griješi pred svjetlom svijeta”. Koliko bi bolje bilo da je svećenik koji padne u grijeh „bio siromašan neupućen seljak, koji nije znao moralni zakon“.
Citirajući sv. Ivana Zlatoustog, on nastavlja: „Grijeh na koji svećenik pristaje mogu počiniti mnogi svjetovnjaci, ali će njegova kazna biti daleko stroža jer će njegova sljepoća biti daleko veća od njihove“.
I po riječima sv. Jeronima: „Veliko je doista dostojanstvo svećenika, ali je velika i njihova propast, ako u svećeništvu okrene leđa Bogu”. Možda bi – kada bi se u današnjoj Crkvi ponovno otkrilo svećenikovo dostojanstvo i uzvišena odgovornost – mnoge naše suvremene crkvene bolesti mogle biti izliječene.
