Što bi sv. Kasijan mislio o modernim muškarcima, u društvu poput našega, s izbočenim trbuščićima koji jedu luksuznu hranu cijeli dan, svaki dan?
Svakako postoji vrsta “mekog” idolopoklonstva koje prevladava svuda oko nas. Idoliziramo sve, od filmskih zvijezda preko sportskih igrača do neživih predmeta poput naših pametnih telefona. Preplavljeni smo idolopoklonstvom. Što je uzrokovalo to da moderni čovjek postane toliko očajan da je spreman prihvatiti sve osim Svemogućeg Boga kao svojega boga? Počinje s nečim što vjerojatno ne biste ni pomislili: široko rasprostranjenom proždrljivošću.
Još uvijek čitate? Ako je tako, vjerojatno ste u manjini: proždrljivost je sveprisutni grijeh koji rado ignoriramo. Koliko ste homilija čuli protiv proždrljivosti? Koliko duhovnih obnova sadrži govore o proždrljivosti? Jedini grijeh koji se manje spominje od umjetne kontrole rađanja u katoličkim krugovima je proždrljivost. Sugeriranje da je pretjerano uživanje u jedenju grijeh može čak dovesti do optužbi za “sramoćenje svog bližnjega” iz nekih dijelova društva.
Ipak, crkveni oci su proždrljivost smatrali korijenskim grijehom koji nas može dovest do mnogih drugih.
Sveti Ivan Kasijan, crkveni otac i redovnik s kraja 4. i početka 5. stoljeća, napisao je da redovnici (i svi kršćani) trebaju savladati osam poroka: proždrljivost, bludnost, srebroljublje, srdžbu, tugu, acediu, taštinu i oholost. Redoslijed kojim je naveo te poroke nije bio proizvoljan: otkrio je da je osvajanje jednog poroka često ovisilo o savladavanju prethodnih poroka na popisu, stoga je činjenica da je mjesto proždrljivosti na čelu liste značajno.
Kasijan je usporedio kršćansko nadvladavanje poroka s odabranim narodom koji je svladao razne stanovnike Obećane zemlje. Samo porazivši te neprijatelje mogli su naseliti zemlju. Točnije, Kasijan uspoređuje sedam od osam poroka sa sedam nacija koje su Izraelci morali pobijediti. Što je s preostalim porokom?
Kasijan piše da se prvi porok — proždrljivost — treba usporediti s Egiptom, iz kojeg su Izraelci morali pobjeći prije nego što su uopće otputovali u Obećanu zemlju. Drugim riječima, ako netko ne savlada proždrljivost, ne može se ni boriti protiv ostalih poroka! Nadalje, Kasijan opisuje tri vrste proždrljivosti: jedenje prije određenog vremena, prejedanje i želju za delicijama.
Što bi Kasijan mislio o modernim muškarcima u društvu poput našeg, s izbočenim trbuščićima koji jedu bogatu hranu cijeli dan, svaki dan?
Sveti Bazilije Veliki, jedan od četiri velika učitelja istočne Crkve, dalje povezuje proždrljivost izravno s idolopoklonstvom. U propovijedi o postu, on napominje da je Mojsije prvo postio prije nego što se uspinjao na goru Sinaj kako bi bio dovoljno “jak” da primi deset zapovijedi (suprotno trenutnoj konvencionalnoj mudrosti, post čini čovjeka jakim, a ne slabim). Zatim kaže: „Ali ispod podnožja, proždrljivost je bila sredstvo da se ljudi navedu na klanjanje idolu… U jednom trenutku taj narod, koji je pomoću velikih čuda bio naučen klanjati se Bogu, pao je zbog proždrljivosti u septičku jamu egipatskog idolopoklonstva.”
Zašto se na proždrljivost gledalo kao na tako užasan porok, koji vodi u još više grijeha, uključujući idolopoklonstvo? To je zato što je sama proždrljivost u izvjesnom smislu idolopoklonstvo, jer sebe stavljamo u središte postojanja. Svoje ću fizičko zadovoljstvo staviti iznad svega, želje svog tijela učinit ću svojim idolom. Ili, kako je rekao sveti Pavao za proždrljive, “Njihov je bog njihov trbuh” (Filipljanima 3:19). Proždrljivost je prvi porok koji treba prevladati, jer je jelo svima nama prva i najnužnija aktivnost.
Nijedno društvo nije bilo više okruženo hranom od modernog čovjeka. Prema povijesnim standardima, čak i siromašni u Americi danas imaju na raspolaganju daleko više hrane nego najbogatiji ljudi u prošlosti. Većina Amerikanaca može u roku od manje od sat vremena pristupiti više trgovina s tisućama namirnica i desecima restorana koji nude raznolik izbor jela.
Očito je takva dostupnost bolja od gladovanja, ali nas je zaslijepio jedan od najopasnijih grijeha. Lako i brzo utažimo glad. Ne razmišljamo dvaput o prepadu u frižider kada imamo i najmanju tutnjavu u želucu. Često jedemo vani, uzimajući hranu na kojoj bi nam kraljevi i kraljice iz starih vremena pozavidjeli. Hranu konzumiramo od trenutka kada ustanemo ujutro do trenutka kada navečer idemo spavati.
Kada to činimo, dopuštamo našim tijelima da kontroliraju naš duh umjesto obrnuto. Svoje želudce činimo svojim bogovima, prinoseći im redovite žrtve kako bi bili siti. Kada živimo u ropstvu ove strasti, je li čudo što postajemo robovi svih naših strasti, kao što su požuda, pohlepa, zavist, pa čak i idolopoklonstvo?
Kako bi se borili protiv raširene proždrljivosti među nama, katolici trebaju vratiti uravnoteženiji način života posta i gozbe. U prošlim su se vjekovima svi dani Korizme i došašća smatrali danima apstinencije i/ili posta, a dani bdijenja prije velikih blagdana također su bili za post. Takav kalendar bi se mnogima od nas danas mogao činiti iznimno strogim, ali to je zato što smo navikli jesti što god poželimo po svom užitku.
Naš post-kršćanski svijet je pao daleko od kršćanskog ideala i zato se trebamo vratiti osnovama. Prije nego što pokušamo prevladati rašireno idolopoklonstvo (bilo “tvrdo” ili “meko”) unutar Crkve, ili seksualnu izopačenost koja dominira našom kulturom, ili korupciju koja je zarazila i Crkvu i državu, moramo usmjeriti naš pogled tamo gdje bi crkveni oci vjerojatno ciljali: na naš želudac. Dok ne prevladamo svoju proždrljivost, nikada nećemo moći prevladati druge probleme koji nas muče.
