Svi mi u Katoličkoj Crkvi 21. stoljeća smo puno slušali o suvremenoj krizi zvanja. Nedvojbeno je sve veći broj različitih molitava za zvanja, potrebno nam je više mladića i djevojaka koji su voljni odgovoriti na Gospodinov poziv i predaju cijeli svoj život Kristu u požrtvovnoj ljubavi. Ipak, iza ove krize zvanja u svećeničkom i redovničkom životu krije se još jedna kriza zvanja koja se često zanemaruje u današnjem životu Crkve: kriza sve manjeg broja mladih koji su spremni pristupiti sakramentu ženidbe.
Dvije nedavne studije u proteklih nekoliko mjeseci otkrivaju blisku vezu između ove dvije krize. Prvo, u travnju, Biskupska konferencija Sjedinjenih Država objavila je svoje godišnje nalaze o pozadini muškaraca koji su zaređeni za svećenike 2023. Jedan od ključnih nalaza ovog istraživanja bio je veliki postotak kandidata (92%) koji su došli iz onoga što je tradicionalno nazvano “netaknuto” kućanstvo — ono u kojem su roditelji vjenčani. Sada, samo nekoliko mjeseci kasnije, nova studija otkriva da sve manje nadolazećih generacija uopće razmišlja o braku, izvoru tolikih vjerskih zvanja.
Studija pod nazivom “Promjena očekivanja o braku u 2023.” otkriva da punih 40% ispitanika misli da je brak “zastarjela tradicija”. Što je još alarmantnije, 85% ne misli da je brak neophodan za ispunjenu i posvećenu vezu. Ova najnovija studija daje dodatnu težinu trendu koji Crkva bilježi u smanjenom broja vjenčanja, s nekim procjenama koje navode smanjenje broja katoličkih vjenčanja od 69% u posljednjih 50 godina.
No, što bi moglo stajati iza ovog iznenadnog napuštanja institucije braka? Ista studija daje određeni uvid. Među mladim ljudima koji kažu da se nikada ne žele vjenčati (što je 1 od 6 ispitanika) čak 72% njih reklo je da je to zato što “jednostavno nisu zainteresirani za brak”. Mnogi mladi ljudi ne žele se vjenčati jer ne vide nikakvo dobro koje bi moglo opravdati rizike i trud koji brak zahtijeva.
Ovaj ozbiljan nedostatak poštovanja mladih za dobrobit institucije braka trebao bi zabrinuti nas katolike, i to ne samo zbog utjecaja na broj budućih bogoslova. Umjesto toga, trebali bismo se brinuti o sposobnosti sljedeće generacije da pronađe istinsko ljudsko ispunjenje. Budući da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, a sam Bog je Ljubav (1. Ivanova 4,8), čovjek samo ljubavlju može otkriti puninu vlastitog identiteta.
Knjiga Postanka izražava ovaj uvid na najdirljiviji način kada opisuje instituciju braka na prvom mjestu. Nakon što je stvorio Adama, ali prije nego što je stvorio Evu, Bog kaže: “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Kao što su mnogi ljudi istaknuli, ovo je prvi spomen u Bibliji kako nešto “nije dobro”. Čovjeku je suđeno da ljube druge na nesebičan i samopožrtvovan način, a on može biti ono što je namijenjen samo kada to čini. Ova potreba za prakticiranjem samopožrtvovne ljubavi je razlog zašto je Bog izmislio brak.
To ne znači da se samopožrtvovna ljubav može izraziti samo kroz brak. Nadnaravni poziv na ovu vrstu ljubavi vidimo u svećeničkom i posvećenom životu, a takvu ljubav mogu prakticirati i oni koji su samci. Međutim, brak predstavlja uobičajeni način na koji je velika većina ljudskih bića pozvana na pustolovinu ljubavi prema drugim ljudima. Kako je G.K. Chesterton jednom napisao: “Brak je dvoboj do smrti koji nijedan čovjek od časti ne bi trebao odbiti.” Za većinu ljudi, žrtve koje zahtijeva trajna posvećenost jednoj osobi i rad koji uključuje osnivanje obitelj s tom osobom najbogatiji su oblici zajednice koje će iskusiti u ovom životu.
Štoviše, iz nadnaravne perspektive, sakrament ženidbe daje bračnom paru novu intimnost s Kristom. Čovjekova želja za ljubavlju u konačnici se ispunjava samo u jedinstvu s Bogom, ali za većinu čovječanstva, ključni dio tog jedinstva je dublje otkrivanje Krista kroz brak. Kad naši mladi više ne vide taj blagoslov, kad ga više ne žele, osuđeni su da ga propuste.
Dakle, što nam je činiti? Naravno, bolja kateheza oko braka mora biti dio odgovora, ali to neće biti dovoljno. U materijalističkoj, konzumerističkoj kulturi, mladi se moraju ponovno upoznati s pustolovinom i ljepotom samopožrtvovne ljubavi općenito. Ali kako ih tome možemo naučiti? Za nas odrasle katolike, tu moramo imati na umu riječi pape svetog Pavla VI.: “Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje, a ako i sluša učitelje, to je zato što su oni svjedoci.”
Na nama koji smo sada u braku je da potpunije svjedočimo ljepotu cjeloživotnog opredjeljenja za drugu osobu i odgajanje djece. Ako to ne učinimo, sljedeći generacija će biti utoliko gora zbog toga.
