Najnoviji dokument Dikasterija za nauk vjere pod naslovom „Fiducia Supplicans“ (hrv. Molitveno povjerenje) izazvao je mnogo kontroverzi otkako je objavljen. I kao što je ovih dana postalo sve češće, naći ćete i nepokolebljive konzervativce i progresivne liberale koji se slažu da u ovom tekstu ima više nego što se čini na prvi pogled. Dokument, prema njima, predstavlja promjenu u nauku Katoličku crkve.
Gostujući u podcastu „The Catholic Thing“, Robert Royal i o. Gerald Murray zaključili su da novi tekst uvodi ‘inovaciju’ u to kako Crkva shvaća prirodu blagoslova radi opravdanja blagoslova ‘istospolnih parova’. Neumorni LGBT+ zagovornik isusovac James Martin slaže se, kao što vidimo u njegovoj izjavi na društvenoj platformi „X”, da je došlo do promjena. To je značajna promjena. Jučer mu je bilo zabranjeno blagoslivljati istospolne zajednice. Danas, uz određena ograničenja, može. I upravo je to učinio.
Moje vlastito stajalište odražava ono Royala i o. Murrayja. Dokument jasno poziva na tumačenje koje donosi značajnu promjenu u odnosu na dosadašnje prakse. Kao i obično, papinskim “objašnjavačima” ostaju opravdanja koja je sve teže prodati svakome tko je pazio.
Ako ovdje nema ništa stvarno novo i tekst samo ponavlja ono što je papa Franjo već rekao u odgovoru na dubia pitanja u listopadu, neposredno prije Sinode o sinodalnosti, zašto ga onda uopće izdavati? I, ne samo izdati, već ga podići na razinu deklaracije, što je najviša razina koju dokument Dikasterija može dosegnuti, a posljednji je bio „Dominus Iesus“, objavljen 2000. godine.
Zapravo, kardinal Víctor Manuel Fernández, u uvodnim napomenama, kaže da dokument predstavlja važan razvoj doktrine Crkve o blagoslovima, zbog čega ga je izdao kao Deklaraciju. Ide toliko daleko da naziva ovaj dokument ‘inovacijom’:
„Vrijednost ovog dokumenta je u tome što nudi specifičan i novi doprinos pastoralnom značenju blagoslova, koji nam omogućuje da proširimo i obogatimo njegovo klasično shvaćanje koje je usko povezano s liturgijskom perspektivom. Ovo teološko promišljanje, utemeljeno na pastoralnom shvaćanju pape Franje, podrazumijeva stvarni razvoj u usporedbi s onim što je rečeno o blagoslovima u Učiteljstvu i u službenim tekstovima Crkve. To objašnjava činjenicu da je ovaj tekst pisan u obliku Deklaracije“.
Nažalost, dokument je samo posljednji u nizu zbunjujućih tekstova i dokumenata u ionako zbunjujućem papinstvu. Zašto je ovaj dokument uopće potreban? Problematična je novotarija postavljanja razlike između vrsta svećeničkih blagoslova.
Tekst pretpostavlja tezu o mogućoj razlici između sakramentalnog (liturgijskog) blagoslova i nesakramentalnog (nelitugijskog) blagoslova. Ali to je u suprotnosti s činjenicom da kada svećenik blagoslivlja bilo što ili bilo koga, u bilo kakvom okruženju, on to ne čini kao pojedinac koji posjeduje neku vrstu osobnih magijskih moći, već upravo u persona Christi i u ime cijele Crkve. Svećenik posjeduje puno djelovanje Krista kao Onoga koji blagoslivlja svijet.
Stoga je svim svećeničkim blagoslovima svojstvena usmjerenost na liturgijski i sakramentalni život Crkve. Doista, nije li to razlog zašto ljudi uopće žele da svećenik blagoslovi njih, njihove kuće, nabožne predmete? Mogao bih zamoliti bilo kojeg slučajnog laika za blagoslov, ali umjesto toga tražimo svećenike koji daju takve blagoslove zbog sakramentalnog karaktera čina. Dakle, svi su svećenički blagoslovi sami po sebi, na pravi način, sakramentalni i liturgijski.
Razlikovanje između blagoslova s liturgijskim/sakramentalnim usmjerenjem i onih bez njega moglo bi se činiti kao korisna pastoralna razlika, ali to je razlika koja više miriše na pametan trik iz liberalističkog teološkog salona nego na istinski teološki razvoj. Kardinal Fernández to naziva razvojem doktrine, ali nije očito kako to sačinjava pravi i organski razvoj doktrina koje se tiču blagoslova umjesto samo nekog laganog poteza radi postizanja unaprijed određenog rezultata.
Drugim riječima, kao što sam rekao o nedavnom motupropriju („Ad theologiam provendam“), tekst se čita kao zaključak u potrazi za argumentom. Jedini razlog za takve razlike između različitih vrsta blagoslova – i jedini razlog za izmišljanje nove vrste ‘neliturgijske, ne-sakramentalne’ vrste blagoslova – opravdanje je blagoslova ljudi u grešnim neregularnim zajednicama, a da se još uvijek može tvrditi kako se ne događa ništa ‘formalno’.
Većina komentatora ne spominje suptilnu, ali vrlo važnu promjenu u jeziku gdje se istospolne zajednice koje su objektivno, ozbiljno grešne sada eufemistički nazivaju samo ‘neregularnima’. Jednom sam kupio košulju koja je bila jeftinija jer je imala neregularnu duljine ruku; kao što sam imao problema s neregularnim radom srca. Neregularno stoga obično znači nešto što odstupa od standardne norme i takva odstupanja mogu biti relativno bezopasna poput džempera krive veličine, ali mogu biti štetna poput neregularnog srčanog ritma. No, sam po sebi izraz ‘neregularno’ može znači mnogo toga. Stoga je stalna uporaba izraza ‘neregularni’ u ovom dokumentu pokušaj da se dotični spolni grijesi prikazuju kao možda ne tako grešni ‘u svim slučajevima’.
Ovakav način izražavanja postao je uobičajen i zamoran tijekom deset godina Franjina papinstva. Prvo, ‘nijedna doktrina se ne mijenja’; a zatim se pređite na govor o doktrinama kao o idealima savršenstva koje nitko u potpunosti ne ispunjava –ovo opravdava neprimjenjivanje doktrina na bilo koji smislen način na živote stvarnih ljudi koji se smatraju ‘još nespremnima’ za njih. Treće, dotične doktrine su potiho ostavljene po strani ‘iz pastoralnih razloga’.
To je pametan trik, ali prečesto je korišten i sada je postao predvidljiv do mjere da je jednostavno zamoran.
Moralni nauk Crkve, posebno o moralnim pitanjima, izravno se potkopava kada se u tekstu odstupa od ‘moralnog ispitivanja’ osobe prije nego što se blagoslovi, kako se to ne bi vidjelo kao neka vrsta svećeničke ‘kontrole’ koja postavlja sama kao prepreku između molitelja i bezuvjetne ljubavi Božje. Ova prilično oštra i čudna karakterizacija dužnosti pokazuje stanje uma ovog papinstva. Pretpostavka je da su većina svećenika mrtvi, moralni inkvizitori koji bi najvjerojatnije pokvarili takve pastoralne susrete, pa Rim intervenira kako bi stavio zabranu na sve takve ‘konzervativne’ razgovore. Vrlo sinodalno od njih!
Novi blagoslovi kardinala Fernándeza inovativni su upravo utoliko što nisu vezani za stvarni moralni obzir. Oni su redukcija svećeničkog blagoslova na plitki razgovor: „Dobro jutro. Kako si? Nadam se da si danas dobro”. A tko bi takvoj vrsti razgovora mogao ili htio prigovoriti osim kretena?
Obrazloženje iza problematičnih razlika između blagoslova je nejasno i prilično kontradiktorno. Tekst tvrdi da se takvi blagoslovi ni na koji način ne mogu zamijeniti s bračnim blagoslovom, ili da je ono što se blagoslivlja ‘zajednica’ kao takva. Ali onda se tvrdi sljedeće: blagoslov se daje za uzdizanje u Božje svjetlo onih elemenata odnosa koji su istinski dobri i njegujući. Koja je to razlika između grešnih elemenata u zajednici, koji nisu blagoslovljeni, i dobrih elemenata zajednice koji jesu?
Ali kako svećenik može znati koji su dobri elementi (dijelovi) odnosa, kada mu nije dopušteno prethodno postavljati moralna pitanja? To upućuje vjernike na misao da Rim ne misli na moralne grijehe kao nešto problematično. Jesu li u Vatikanu razmišljali što ako blagoslov dođe tražiti incestuozni par (brat i sestra) koji su u ‘neregularnoj zajednici’? Ako zamole svećenika za blagoslov njihove ‘veze’, ne bi li u tom slučaju svećenik trebao postavljati dodatna pitanja? Ili su samo neki spolni grijesi zabranjeni? To je vjerojatno slučaj s incestom, ali postoje grijesi koji su postali ‘društveno prihvatljivi’ i stoga ‘zanemareni’: kao što su rastava i život u novoj zajednici te istospolne zajednice.
Međutim, što je još gore, ovaj tekst dodatno opravdava takve blagoslove na temelju toga da nitko nije savršen i da svećenici mogu rutinski blagoslivljati nasumične ljude bez obzira na njihov grešni status. Na površini se to čini razumnim, ali prikriva dublji plan ublaženja posvećenja – poziv na posvećenje se praktički ne odnosi na nikoga. To je u skladu sa stalnim naglaskom u ovom papinstvu da ne može postojati prava euharistijska disciplina koja se primjenjuje u Crkvi jer euharistija, na kraju krajeva, nije nagrada za savršene. Kao i kod euharistije, tako je i ovdje. Nitko od nas ne zaslužuje euharistiju niti bilo kakve svećeničke blagoslove. Mi ih ne ‘zarađujemo’ dobrim djelima. Svi smo grešnici koji ne ispunjavaju cilj. Ali to ne znači da se bez odlaska na ispovijed može primati euharistije kao melem za ozdravljenje, kao niti da osoba koja nastavlja živjeti u ‘neregularnim zajednicama’ traži svećenički blagoslov.
Autor Deklaracije inzistira da tekst nije u suprotnosti s izjavom Dikasterija za nauk vjere iz 2021. godine, u kojoj se navodi da Crkva ne može dodijeliti blagoslove homoseksualcima, budući da Crkva ne može blagosloviti grijeh. Međutim, u Deklaraciji je ponuđeno sljedeće objašnjenje: novi blagoslovi, prema Fernándezu, ne blagoslivljaju grešne homoseksualne parove kao takve, već samo pojedince koji ‘spontano’ traže blagoslov. Očigledno je kategorija ‘spontanosti’, koja se spominje nekoliko puta, ključna, jer to čini blagoslov, navodno, manje formalnim.
Ali kontekst je sve. I, stvarno, koga mi tu zavaravamo? Već postoje službeni liturgijski blagoslovi homoseksualnih parova u crkvama u Europi i Sjevernoj Americi. Velika većina katolika u tim regijama već odobrava ‘istospolni brak’ i moralni legitimitet homoseksualnih veza. Oni to već vide kao ‘veliki korak naprijed’ u borbi za ‘homoseksualna prava’ u Crkvi.
Kardinalu Fernandezu trebalo je pet tisuća riječi za stvaranje ovog ‘važnog’ dokumenta. Hoće li većina katolika u crkvenim klupama prepoznati, razumjeti i mariti za sve te divne razlike? Žele li uopće? Zasigurno većina medija nije dobila dopis. Evo nekoliko reprezentativnih naslovnica srednjostrujaških medija nakon objave Deklaracije (18. prosinca):
CNN: „Papa Franjo odobrio blagoslov istospolnih parova”;
BBC: „Papa kaže da svećenici mogu blagoslivljati istospolne parove“;
Drudge: „Papa Franjo kaže da svećenici mogu blagoslivljati istospolne parove“;
CBS: „Papa odobrava blagoslov za istospolne parove pod određenim uvjetima”;
ABC: „Papa odobrio svećenicima blagoslov istospolnih parova“;
NBC: „Papa kaže da svećenici mogu blagoslivljati istospolne parove, što je radikalna promjena politike Vatikana“;
James Martin: „Zajedno s mnogim svećenicima sada ću s veseljem blagoslivljati svoje prijatelje koji su u istospolnim zajednicama”.
Kulturološki kontekst odlučujući je u analizi i prepoznavanju onoga na što ovaj dokument doista cilja. Jednostavno rečeno, ako kardinal Fernandez i Papa misle da će se ova razlika između formalnih liturgijskih blagoslova i neformalnijih neliturgijskih blagoslova održati u rovovima župnog života, onda su oni ili dvoje najneukih i najglupljih ljudi koji su ikada zauzeli te službe, ili točno znaju što rade.
