Zašto teške knjige od Newmana ili Ratzingera mogu imati tako transformativan učinak na vjeru i praksu? I zašto toliko mnogo obraćenika „iščita svoj put u Crkvu“?
Kada je sveti Pavao pisao Korinćanima o „raznolikostima duhovnih darova“, primijetio je kako vjernici, bez obzira na dar koji su primili, mogu raditi za opće dobro. Ono što nije spomenuo je kako ti darovi Duha Svetoga djeluju na oblikovanje duša primatelja. Prva dva dara koje Pavao spominje su mudrost i znanje – dva od sedam darova Duha Svetoga – koji se daju na krštenju i jačaju sakramentom potvrde.
Naravno, nije svaka mudra ili obrazovana osoba revan vjernik; daleko od toga. Niti je svaki svetac obdaren nevjerojatnim intelektualnim darovima – Ivana Orleanska, Ivan Vianney, Andre Bessett, da spomenemo samo tri, dokazali su da je osobna svetost, a ne kvocijent inteligencije, najdraža Bogu.
Ali, za određene katolike, mudrost i znanje u našoj lijepoj dojmljivoj katoličkoj intelektualnoj tradiciji prisno govore njihovim dušama i nadahnjuju im dublju ljubav prema Gospodinu. Zašto teške knjige od Newmana ili Ratzingera mogu imati tako transformativan učinak na vjeru i praksu? I zašto toliko mnogo obraćenika „iščita svoj put u Crkvu“?
Vjera, predstavlja pristanak razuma na opstojnost Boga i Njegovu objavu, što je intelektualna vrlina. Svi oni koji su bili blagoslovljeni vjerom koriste svoj intelekt za upoznavanje Boga, ali ne privlači vjera sve samo radi viših ciljeva.
Za one koje vjera privuče, vodi ih dalje neodoljiva, možda i neobjašnjiva, prisila da saznaju više o vjeri koja gori u srcu. Učenje tada potiče veću predanost i duhovnu glad.
Dakle, mora postojati nešto dodatno, osim samog dara vjere, što očarava intelektualca i tjera ga na čitanje i učenje kako bi mogao doći do dubljeg sjedinjenja s našim Gospodinom.
Ovaj dodatni dar predstavlja poziv na intelektualni život, poziv na (gorljivo) traženje istine kod svih stvari. Ovo zvanje se sve više otkriva nego traži, jer, kako o. A.G. Sertillanges artikulira u knjizi Intelektualni život, ono je „zapisano u našim instinktima, u našoj snazi, u nekoj vrsti unutarnjeg impulsa prema kojem razum može procijeniti“.
Prema knjigama i idejama, osoba blagoslovljena intelektualnim pozivom osjeća se „kao košuta što čezne za izvorvodom“. Dok um žudi za istinom, „tako čezne duša moja za tobom Bože“ (Ps 42, 1).
„Svaka proučavanje je proučavanje vječnosti“, nastavlja otac Sertillanges. „Svaka istina je dio fragmenta koji ne stoji sam po sebi, već otkriva veze s drugim stranama. Samo je jedna istina, a ta istina je Bog”. Tražeći istinu, nalazimo Boga.
Takva čežnja nije ograničena samo na učitelje ili pisce, niti samo na katolike, kako to jasno pokazuje dugačak niz obraćenika. Bog unosi žeđ za istinom u duše koje odabere – bili oni radnici, poljoprivrednici, liječnici, poslovni ljudi, obrtnici, odvjetnici. Zatim koristi ovu žeđ kao svoje providno sredstvo za dovođenje svojih stvorenja nazad kući.
Drugim riječima, milost je potrebna da bi želja za istinom – koju posjeduje svaka intelektualno nastrojena osoba – usmjerila pojedinca prema Bogu. Dar milosti i njeno voljno prihvaćanje od strane pojedinca razlika je između Nikodema i ostalih članova Sinedriona (Sanhredina), između Augustina i njegovih bivših suradnika iz manihejske sljedbe, između o. Stanleyja Jakija i Richarda Dawkinsa.
S pravom slavimo čudesna postignuća intelekta. Od arhitekture preko medicine do znanosti i filozofije, ljudski um pokazuje da je obdaren ogromnim sposobnostima. Međutim, katolički intelektualac zna da takva djela, osim što ispunjavaju cilj u naravnom poretku, ukazuju na Stvoritelja odakle dolazi sposobnost mišljenja.
Stoga je, osim milosti, perspektiva katoličkog intelektualca šira od perspektive nevjernika na tri načina.
Prvo, blagoslovljen je poniznošću, znajući da njegovi intelektualni darovi dolaze od Boga. Svjestan svoga poziva, on isto tako zna da njegov intelektualni rad igra ulogu u Božjem planu spasenja. On nudi svoje talente Bogu, baš kao što oni koji su blagoslovljeni drugim zvanjima nude svoja.
Drugo, on želi podijeliti istinu s drugima ne samo zbog svoga interesa, već i zato što zna da ih to može dovesti do Boga (onako kako je i on sam bio vođen). Mnogi, iako zasigurno ne svi, intelektualci su učitelji i književnici upravo iz tog razloga. Poput svete Terezije Avilske, intelektualno nastrojena katolkinja „često se osjeća kao ona koja ima veliku količinu blaga za podijeliti i htjela bi da svi u njemu uživaju… Pozivam Te, Gospodine, preklinjući Te da mi nađeš način da steknem duše za Tebe, u tvojoj službi”.
Treće, intelektualac je primio te darove radi veće svrhe svoga posvećenja i spasenja. O. Sertillanges sugerira da su „svetost i intelektualnost istovjetne; jer istina predstavlja svetost uma; čuva ga; kao što je svetost životna istina i nastoji se učvrstiti za ovaj i za onaj svijet“.
Najbolje od svega je da intelektualno nastrojen katolik traži sve više znanja uvijek s obzirom na pouku svetog Tome Akvinskog, koji je pred kraj svog života imao mističnu viziju, nakon koje više nikada nije pisao. „Sve što sam napisao čini mi se kao slama prema onome što sam vidio“. Ako su knjige anđeoskog naučitelja, neke od najboljih knjiga ikad sastavljenih o Boga i svemiru, samo slama u usporedbi sa stvarnošću koju je vidio, onda se moramo radovati što put spoznaje i putovi istine vode, ako ostanemo na putu , do blažene vizije – cilja svih duhovnih darova.
David G. Bonagura predaje u sjemeništu svetog Josipa u New Yorku. Autor je dviju knjiga: Postojani u vjeri: Katoličanstvo i izazovi sekularizma i Ostati u Katoličkoj crkvi vjerujući Božjem planu spasenja.
