Nakon citata književnika i katoličkog autora Martina Mosebacha koji je zaintegrirao neke čitatelje, objavljujemo intervju koji je dao njemačkoj katoličkoj novinskoj agenciji KNA.
KNA: Gospodine Mosebach, Papa Franjo, čini se, želi promjene u crkvenoj strukturi i u dušobrižničkoj praksi. Što misli jedan konzervativni katolik o tolikoj silnoj retorici o promjenama?
MM: Do sada se ne može reći, što zapravo želi Franjo. Javnost i mediji tvrde kako je Franjina namjera želja da se prilagodi duhu vremena. Moguće je da on želi sprovesti velike reforme. Moguće je da ga se pogrešno procjenjuje, da on pak uopće ne želi promjene. Ljudi mu kliču, ali ja ne znam, znaju li oni kome kliču. Koliko Franjo u javnosti nastupa otvoreno i prijateljski, toliko je istovremeno i zatvoren. On ne dozvoljava da mu se gleda u karte.
KNA: Franjo je sam potakao takav dojam kod ljudi, da on želi promjene
MM: Da, i to čak, kod ljudi, koji nemaju nikakve veze s Katoličkom crkvom. Oni ga vide kao jednog novog predsjednika, koji predstavlja novi program. Papa po tradiciji ne radi tako. Dužnost pape je kontinuitet, a ne promjene. Zadatak pape nije da izmišlja nekakvu novu Crkvu. Međutim, Franjo je od prve sekunde svog pontifikata izabrao takav način komuniciranja, koji podilazi medijskoj javnosti i koji stvara dojam koji kaže: ja ću sve raditi drugačije. To nije bilo baš lojalno prema njegovom prethodinku (Benediktu). Počelo je s onim “dobro veče” umjesto “hvaljen Isus Krist” (op: na balkonu nakon izbora za papu), pa se nastavilo odbijanjem službene papinske odjeće, pa odbijanjem stanovanja u papinskoj rezidenciji i useljenjem u vatikanski pansion (Santa Marta). Takvim izvanjskim stvarima, se po mom mišljenju, daje pretjerano značenje.
KNA: Nije Vam simpatična papina skromnost?
MM: To za mene nije skromnost, već spuštanje na životni stil, koji se podudara sa stilom svjetovnih moćnika danas. Danas milijarderi nose obične majice i sjede na običnim udobnim kaučima, umjesto na tvrdom skupom baroknom namještaju. Stara raskoš Crkve bila je umjetnost za siromašne. Teški barokni ogrtači koji predstavljaju veličinu ponovo dolazećeg Krista su vrlo neudobni. Bergoglio-stil se ne smije brkati s askezom. Ali čak da je Franjo i asket, o tomu ni u kojem slučaju, ne želim čitati u masovnim medijima. Vrijednost askeze je, prije svega, da se ona drži u samozatajnosti.
KNA: Mnogi konzervativni katolici boje se napada na crkveni nauk pod Franjinim pontifikatom. Prijedlozi na Obiteljskoj sinodi u listopadu, o novom načinu ophođenja s rastavljenima i s homoseksualcima, doista su otišli predaleko.
MM: Ako je Franjo doista sve to potaknuo na sinodi, ipak je u svakom slučaju dobio hladan tuš. Pripremljeni prijedlozi se nisu uspjeli sprovesti. Meni je pri tomu zasmetala ta žurba. Crkva je uvijek radila polako, ali to je bilo dobro. Beskonačne diskusije odražavale su duhovni napredak i onda bi jednoga dana papa donio odluku. Ta odluka bi na kraju uvijek bila u skladu s onim uhodanim, službenim učenjem. Takva je slika hodočasničke Crkve kroz povijest. Taj put koji treba prijeći, po mogućnosti bez gubitka onog temeljnog. Ali, kao što rekoh, do sada je sasvim nejasno, što doista namjerava Franjo – samo to, da pridaje puno važnosti tomu, da je Crkva milosrdna Crkva na strani siromašnih, međutim Crkva je oduvijek bila takva i to se razumije samo po sebi.
KNA: Očekujete li išta od Franje?
MM: Ja od svakog pape očekujem da jača katolike u vjeri i da Crkva kroz papu dobije novu duhovnu snagu, kako bi mogla potvrditi svoju vjeru protiv duha vremena. Ali za to treba vremena. Scene mase koja kliče oko papamobila ne znače ništa. Tek za nekoliko godina vidjet će se, jesu li svećenička sjemeništa i redovničke zajednice dobile više članova i je li porastao broj vjernika. Dakle, vidjet ćemo, posjeduje li Franjo nešto više od svoje sposobnosti da komunicira s masama i plijeni simpatije.
KNA: Krajem studenoga papa je, recimo, u Europskom parlamentu u Strassburgu apelirao na kršćanski identitet. Zar Vas to nije dojmilo?
MM: S jedne strane, bilo je dobro laicističke političare podsjetiti na ono što oni uopće ne žele čuti. Naime, da sve ono što se naziva europsko, ima temelje u kršćanstvu. Čak i antikršćanska strujanja od vremena humanizma i prosvjetiteljstva nikada se nisu mogli osloboditi rasprave s religijom.
KNA: Ali s druge strane…?
MM:… su takvi nastupi kao ovaj u Europskom parlamentu, za mene samo “nedjeljni govori”, koji političarima na jedno uho uđu, a na drugo iziđu. Mene zapravo ne interesiraju svi ti papinski apeli. Meni bi bio draži papa koji ne drži nikakve govore. Ja želim papu, koji na ljude polaže ruke, koji ih blagoslivlja, koji im izriče oprost grijeha i koji drži misu za njih. Ja želim papu-svećenika, a ne papu-političara.
(objašnjenje: “nedjeljni govor” je izraz koji se u njemačkom rabi u prenesenom značenju, a pod tim se podrazumijeva jedan prazan govor pun lijepih fraza i dobrih obećanja, u kojem političari na svečanim povodima, govore ono što publika i javnost žele čuti)
KNA: Ali to zvuči malo nerealno i to bi Katoličkoj Crkvi oduzelo puno od njenog učinka. Što imate protiv karizmatičara na prijestolju pape?
MM: Ja nemam ništa protiv karizme u Crkvi, naprotiv ja sam za to. Ali od samih početaka Crkve, bilo je tako, da je Crkva instituciju i karizmu razdvajala jednu od druge. Nije Pavao, koji je bio karizmatički teolog, postao prvi papa, već Petar, ribar. Petar, lik svećenika i blagoslovitelja. Sveti Franjo također nije bio papa, iako je u svoje vrijeme najviše oduševljavao ljude. On nije ni htio biti svećenik. Crkva diše sa dva plućna krila: s institucionalnim (crkvenim) dostojanstvom i s vjerničkom strašću svojih karizmatičara. Ove dvije stvari treba promatrati odvojeno. Ja također mislim da je pogrešno, proglašavati pape blaženim. Pape su prije svega čuvari kontinuiteta i sakramenata.
KNA: Sakramenti se po novim odrednicama koje je 2007. odobrio Benedikt XVI. mogu opet slaviti po starom pretkoncilskom misnom redu. Vi ste tada bili jedan od najvećih pobornika te Benediktove odluke. Papa Franjo je, čini se, slabo zainteresiran za to.
MM: Pretpostavljam da njega ne interesira ni novi ni stari misni običaj, niti liturgija uopće. Ja držim da i jedno i drugo predstavlja srce Crkve. Franjo je tu sasvim tipični jezuit. Iako je on, kao prvi nadbiskup na svijetu, 2007. u jednoj crkvi u Buenos Airesu dozvolio održavanje mise po starom običaju. Očito je da tada nije imao ništa protiv toga. Slavljenje mise po starom običaju, za vrijeme Benedikta, proširilo se u cijelom katoličkom svijetu. U skoro svakom većem njemačkom gradu može se održavati misa po starom običaju. Još jače se to proširilo u Francuskoj, a najviše u SAD. Benedikt XVI. je s tom odlukom udovoljio želji mnogih vjernika. To je za mene bio Benediktov najveći učinak kao pape.
KNA: Ali razgovori sa sljedbenicima Pijovog bratstva su utihnuli. Kako ocjenjujete šanse za mogući sporazum Crkve i tradicionalista?
MM: Ne mogu ništa prognozirati, ali jedan sporazum bi bio vrlo poželjan. Glavno je ipak, najprije da se razgovori uopće nastave i to se i događa. Nakon ostavke Benedikta, mnogi su rekli, sada će se za Pijovo bratstvo vrata potpuno zatvoriti. Ali ipak, Franjo sa Pijovim bratstvom ima čak manje problema nego Benedikt, jer se Franjo manje interesira za detaljna teološka pitanja.
KNA: Nedostaje li Vam Benedikt?
MM: Vrlo sam žalio sam zbog njegove ostavke. On je mislio da tjelesno nije više bio dorastao zahtjevima papske službe i smatrao je da je vrijeme prekratko, da bi on mogao izdržati jednu dužu fazu agonije, kao Ivan Pavao II. To se mora akceptirati. Stvaranje nove institucije “Pape emeritusa”, za mene još nije dovoljno razjašnjeno. Ja se nadam da nas sada ne očekuje jedna epoha u kojoj će pape davati ostavke. Benedikt XVI. je u svakom slučaju bio veliki papa, ali nije bio vladar. Nasuprot tomu, Franjo je vladar i autokrat. Hoće li on postati veliki papa, to će se tek pokazati.
Uredio i preveo: Eduard P.
