Karl Barth je prije skoro jednog stoljeća napisao kako “kršćanstvo postaje podstanar u vlastitoj kući”, misleći na kraj modela konstantinovskog kršćanstva pod državnim patronatom.
Dapače, sada smo u drugoj krajnosti, kršćanstvo ne samo da ne uživa državni patronat, već se kršćanstvo, posebno katoličko, u medijima tretira samo kroz prizmu parazita, pedofila, licemjera, religije koja osim povijesti vlastitih zločina nema više što ponuditi suvremenom europskom čovjeku. U Hrvatskoj će se tako svako malo osporavati ugovore koje Katolička crkva ima s državom, ali nitko ne osporava što slične ugovore ima, Bogu hvala, i islamska zajednica. Mi smo kultura samomržnje.
Ako je kršćanstvo u Europi uglavnom izgubilo patronat politike, u međuvremenu ga je na suptilan način dobio islam, i to zahvaljujući intelektualnoj i političkoj ljevici.
(…)
Intelektualnom patronatu islama pridružuje se i drugi, politički: To je savez islama i lijevih stranaka u Europi, koje u odnosu na vlastitu kršćansku tradiciju provode agresivni sekularizam, a za koje masovno glasuju islamski vjernici. Još 17. veljače 2013. godine u Večernjaku upozorih:
“Savez europskih ljevičara i muslimana višestruko je nalik ‘neprincipijelnoj koaliciji’.
S jedne strane, baš u Francuskoj, islamskim vjernicama brani se nošenje pokrivala, što je i stav socijalista, te, s druge strane, ortodoksni muslimani hametice daju glas strankama koje zagovaraju homoseksualne brakove i sve one druge svjetonazorske stvari totalno nekompatibilne s islamskom religijom i šerijatom, zbog kojih se u matičnim državama muslimana ide i na galge, odsijecaju se ruke, kamenuje. Većina muslimana s pravom glasa, 93 posto, dalo je glas Hollandeu, dočim su Sarkozyju dali 7 posto, što je djelomično odlučilo političku sadašnjost Francuske.
U Danskoj su muslimani svojim glasovima doveli na vlast socijalisticu Helle Thorning Schmidt, koja je suparnika pobijedila s tek 8500 glasova razlike, što ne bi bilo moguće bez 100 tisuća glasova muslimana. Slično stanje je posvuda u Europi. U Bruxellesu, prijestolnici Europske unije, gdje muslimani čine četvrtinu populacije, događa se isti scenarij, s demografskim predviđanjima da će do 2030. godine muslimani u Belgiji činiti 60 posto populacije, u Norveškoj gotovo 50 posto…”
Dok politika integracije i multikulturalnosti pokazuje svu strahotu svojih promašaja, Europu se plaši strahom od porasta “radikalne desnice”. No što može biti radikalnije od podilaženja islamu na ljevici, podilaženje koje ide tako daleko da žrtvujemo vlastite vrijednosti, da i nama samima naša kultura postaje opcional.
Fenomen “obrnute integracije” jamačno će se dalje intenzivirati iz dva razloga. Prvi je demografski: u srcu EU-a, u Bruxellesu, najčešće ime novorođene djece je– Muhamed. Drugi je svjetonazorski: islam nije kompatibilan sa slobodom, demokracijom, s ljudskim pravima, kako je upozorila Hirsi Ali. Ako je tako, kako doista islam integrirati u društvo kao što je naše? Na to pitanje prvo mora odgovoriti europska ljevica, to je njihovo biračko tijelo.
(…)
Što se tiče kršćanstva, Zapad ga je de facto odbacio, ljudi masovno napuštaju kršćansku Crkvu, a sami biskupi ponekad napuštene i prazne crkve, mrtve župe, “darivaju” islamskim vjernicima koji ih pretvaraju u džamije. I dok se nakon posljednjih terorističkih napada u Parizu široko raspravlja o problematici integracije islama u europska društva, na djelu je sasvim obrnut proces, proces “obrnutih integracija”, pri čemu se domicilni Europljani obraćaju na islam, posebno u četvrtima gdje su muslimani većina.
Tu mladi ljudi, kako muškarci tako i žene, prelaze na islam kako bi se – integrirali! U tom prešućenom procesu “obrnute integracije”, na islam ne prelazi samo obična čeljad, već i poznate osobe, poput nogometaša Ribberyja i Anelke, tu su i pop ikone kao što je reperska zvijezda Diam… Dok sekularizacija i sekularizam u Europi djeluju devastirajuće na kršćanstvo, islamu ovi procesi ne štete.
Odlomak iz kolumne Ivice Šole pod naslovom Europska ljevica podilazi islamu za Slobodnu Dalmaciju.
Cijeli članak možete čitati ovdje
