Stipe, kao katolik, suprug i otac, jedini privređuje za svoju obitelj. Njegova supruga ostaje kod kuće kako bi se brinula za njihovo četvero djece, dok on radi u prodaji za veliku korporaciju. Nedavno je njegova tvrtka objavila da će od svih zaposlenika zahtijevati cijepljenje protiv COVIDa-19 ili će ih otpustiti. Stipe, međutim, ne želi primiti injekciju zbog povezanosti cjepiva s pobačajem.
Stipe provjerava s kadrovskom službom i otkriva da tvrtka dopušta vjersko izuzeće, pod uvjetom da religijski predstavnik potpiše pismo kojim potvrđuje to izuzeće. Stipe odlazi svome župniku i traži od njega da napiše takvo pismo. Međutim, župnik oklijeva jer nije siguran je li izuzeće legitimno. Nije li papa rekao da bismo se svi trebali cijepiti?
Gore navedena priča nije hipotetska. Po cijelom svijetu poslodavci, škole i maloprodajna poduzeća zahtijevaju cijepljenje zaposlenika, učenika, pa čak i kupaca.
To predstavlja problem za katolike. Svako trenutno dostupno cjepivo protiv COVIDa-19 ima poveznicu sa pobačajem. Bez obzira na to je li cjepivo razvijeno pomoću fetalnih staničnih linija pobačenih beba ili je testirano na tim linijama, sva su cjepiva moralno kompromitirana. Kao što smo već prije govorili (više puta) na ovim stranicama, među katolicima postoji rasprava o moralnoj ispravnosti uzimanja ovih cjepiva, ali Crkva je jasno stavila do znanja da nitko ne bi trebao imati obvezu da se cjepi, te da bi se katolici trebali zalagati za razvoj cjepiva koja nisu moralno kompromitirana.
Nedavno je njujorška nadbiskupija poslala dopis svojim klericima zabranjujući im pisanje ovih vjerskih izuzeća. Kada sam prvi put pročitao ovaj dopis, pretpostavio sam da se radi o lažnim vijestima. To je bilo tako loše obrazloženo da nisam mogao vjerovati da je to autentičan dokument njujorške nadbiskupije. No, nažalost jest.
Pismo započinje nevjerojatnim riječima: „Ponekad čujemo mišljenja katolika koji imaju iskrene moralne primjedbe na cjepiva protiv COVID-19 zbog njihove povezanosti s pobačajem. Ta je zabrinutost osobito aktualna među ljudima koji su snažni protivnici pobačaja i vrlo odani učenju vjere”.
Što se misli pod time kada kažu da je riječ o „ljudima koji su snažni protivnici pobačaja i vrlo odani učenju vjere“? Ne bi li to trebali biti svi katolici? Zar su toliko rijetki da ih sada treba izdvojiti?
U sljedećem odlomku se kaže da je „papa Franjo vrlo jasno dao do znanja da je moralno prihvatljivo uzeti bilo koje od cjepiva, jer je uostalom i rekao da imamo moralnu odgovornost da se cijepimo“. Ovo se pismo odnosi na komentar koji je papa dao u siječnju – a ne na službenu izjavu, tj. učenje Crkve.
Papino mišljenje da imamo „moralnu odgovornost“ da se cijepimo je jednostavno njegov razuman sud, a ne službeno učenje Crkve. Crkva je izričito izjavila da katolici mogu odbiti cjepiva koja su nastala od pobačaja i da ih trebaju uzimati samo ako bi neuzimanjem došlo do većih zala (usp. „Moralna razmišljanja o cjepivima napravljenima iz stanica dobivenih iz pobačenih ljudskih fetusa“ iz 2005. godine). Međutim, na pojedinačnim je katolicima da utvrde hoće li se trenutna situacija doći na tu razinu.
Ako, na primjer, postoji virus koji samo određenim ljudima oduzima njuh, a jedina dostupna cjepiva su nastala eksperimentiranjem na pobačenim bebama, tada bi katolici trebali odbiti to cjepivo jer je zlo. U slučaju bilo kakve virusne pandemije, svaki katolik treba odlučiti hoće li ona doseći dovoljno značajnu razinu zla da je udaljeno sudjelovanje u zlu pobačaja opravdano.
Stoga, koliko god moderni štovatelji pape u tišim tonovima govore o „crkvenom učiteljstvu“, mi kao katolici nemamo nikakvu obvezu slijediti razborite prosudbe pape. On nije kvalificiran za procjenu opsega pandemije više od blagajnika na benzinskoj postaji ili televizijskog voditelja na CNN-u.
Nakon ove vježbe pogrešnog zaključivanja, dopis predstavlja svoju „pravu svrhu“. U njemu se navodi da bi odobravanje vjerskog izuzeća „moglo imati ozbiljne posljedice po druge. Zamislite da student dobije vjersko izuzeće, zarazi se virusom i širi ga po kampusu. Jasno je da bi to bila neugodnost za nadbiskupiju. Neki čak tvrde da bi to moglo nametnuti osobnu odgovornost svećeniku“.
U tome je stvar. „Odgovornost“, je riječ koja šalje „trnce u kralježnicu“ mnogih modernih biskupa. Ovdje Nadbiskupija priznaje da se boji da će biti tužena (dirljiv spomen „osobne odgovornosti“ u prenesenom značenju predstavlja zapravo korporativnu odgovornost). Zato ne žele davati vjerska izuzeća.
Isto tako postoji razlog broj dva, a to je sramota. Jednostavno rečeno, vođe Crkve ne žele biti kritizirani. Ako dopuste svećenicima da odobre vjerska izuzeća, onda će Crkvu kritizirati mnogi utjecajni ljudi. Na sljedećem velikom društvenom događaju neće se moći pridružiti moćnicima, a bit će im onemogućena i mogućnost da traže više državnih sredstava. U dopisu se niti ne spominje fraza o sigurnosti našeg stada, uobičajena fraza koja se koristi za skrivanje njihovih pravih motiva.
Pa mogu li svećenici potpisati pisma kojim katolicima odobravaju vjersko izuzeće? Trebaju li?
Apsolutno. Iako Crkva ne uči da ne postoje okolnosti u kojima katolik može primiti cjepivo koje ima veze sa pobačajem, svećenik može ustvrditi da katolik dobre savjesti može odbiti cijepljenje na vjerskoj osnovi. Odličan uzorak takvog pisma može se pronaći na web stranici Nacionalnog katoličkog bioetičkog centra. Srećom, katolička konferencija u Coloradu nedavno je objavila izjavu koja brani pravo katolika da traže vjersko izuzeće u tom pogledu, iako su, prema mojim saznanjima, oni jedini biskupi koji su to učinili od pisanja ovog teksta.
Temeljni dio naše vjere je da život ima dostojanstvo od trenutka začeća. Ubiti takav život i upotrijebiti ga za medicinsko eksperimentiranje na dubok način narušava to dostojanstvo. Moralni ulozi su vrlo visoki, pa svako sudjelovanje u tom zlu – čak i vrlo udaljeno – zahtijeva veliko zlo da se to opravda.
Da, neki katolici mogu vjerovati da sama pandemija COVIDa-19 predstavlja dovoljno veliko zlo i da bi samo sudjelovanje u cijepljenju opravdalo takav čin. No drugi katolici neće tako učiniti, a njihov razboriti sud i dalje slijedi vjersko učenje katoličke vjere.
Pisanje potvrda radi vjerskih izuzeća bio bi istinski pastoralni pristup. Uostalom, katolici „koji su snažno protiv pobačaja i vrlo odani nauku vjere“ nisu u suprotnosti s bilo kojim dijelom moralnog nauka Crkve; ako ništa drugo, oni su najvjerniji nauku Crkve. Ako bi im Crkva dopustila vjersko izuzeće, to bi onda zapravo označavalo ono što Crkva poučava o ovome pitanju.
Nadalje, takav pristup isto tako ozbiljno shvaća potrebu da se potakne stvaranja moralno nekompromitiranih cjepiva, što je Crkva uvijek poticala. Ako vođe Crkve odbijaju odobriti vjerska izuzeća, kako onda mogu otići proizvođačima cjepiva i tvrditi da žele cjepiva koja nisu povezana sa pobačajem? Sami njihovi argumenti su nevažeći.
Crkveni vođe tvrde da imaju ozbiljne zamjerke u vezi povezanosti cjepiva sa pobačajem i kažu da žele natjerati tvrtke da ne koriste stanične linije pobačenih beba. Ako je to istina, onda to moraju poduprijeti akcijom. Najbolji način za to bio bi poticanje katolika da odbiju cjepiva protiv COVID-19 sve dok ne bude dostupno ono koje nije nastalo eksperimentima na pobačenim bebama. Ta je opcija očito nedostižan most za većinu crkvenih vođa. U najmanju ruku, trebali bi slijediti smjernice Crkve dopuštajući katolicima da se pozovu na vjersko izuzeće. To može dovesti do neugodnosti, sramoćenja – pa čak i odgovornosti – ali nije li to vrijedno djece?
