Nedavno je izašla nova knjiga – „Istinita i lažna reforma“ – kardinala Gerharda Müllera, a u nastavku teksta Vam donosimo osvrt filozofa Terencea Sweeneyja na ovu knjigu.
Crkvi je potrebna reforma, jer je nagrižena polarizacijom, oslabljena mlakošću vjernika i izazvana očitim napetostima između njezina nauka i vremena u kojem živimo. Ali ova potreba za katoličkom reformom postavlja dva isprepletena pitanja: Čijeg katoličanstva? Kakva, tj. koja reforma?
Za mnoge reforma znači stvaranje novog oblika katoličkog života. Takva “reforma“ odbacuje bilo kakvo stabilno značenje riječi “katolik“ i nastoji preobraziti katoličanstvo u nešto što uzima suvremena sekularna uvjerenja kao svoju polaznu točku. Čini se da je to temeljni pristup onih koji se okupljaju oko Sinodalnog puta u Njemačkoj.
Ali ako istinska reforma znači povratak fundamentu, onda je razumijevanje forme katoličkog života bitno. U tu svrhu, knjiga „Prava i lažna reforma: Što znači biti katolik?“ kardinala Gerharda Müllera je važna jer razvija prikaz reforme utemeljene na razumijevanju onoga što znači biti katolik. Stoga nudi intelektualnu ponudu za plovidbu našim vremenom na način koji obnavlja postojanost (vjere) u srcu katoličanstva.
Istinska reforma
Kardinal Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, nudi odličan standard za dobru teologiju kada za sebe kaže: „Vjerujem, živim i osjećam s Katoličkom Crkvom“. Razlučiti pravu reformu znači razlučiti vjerujemo li, živimo i osjećamo li s Crkvom ili sa svijetom. Ako živimo ovo trostruko djelovanje, možemo nastaniti teološki prostor potreban za raspoznavanje prave reforme i pravog katoličanstva.
U tome se kardinal Müller ugleda na svetog Pavla, jer „kada apostol poziva na reformu, misli na to da trebamo postati poput Krista i biti suobličeni njemu u mišljenju i govoru u našim djelima i patnjama“. Pitanje reforme je u osnovi pitanje kome ćemo se prilagoditi. Mjesto reforme je suobličavanje Kristu, što znači živjeti kao članovi njegova zajedničkog Tijela.
Za kardinala Müllera ponašati se kao da Crkva treba ići u korak s vremenom znači ponašati se kao da se Crkva treba reformirati prema postupanju svijeta. Ovo se promiče s ciljem „da bi se pobrkao subjekt i objekt reforme“.
U Crkvi, ali i kroz Crkvu, prava je zadaća „pomiriti svijet po Kristu s Bogom”. Prava reforma Crkve vodi prema reformi svijeta, tako da svijet suobliči Kristu. Riječ za to je evangelizacija, u kojoj želimo pozvati svijet da nam se pridruži u zadaći kršćanskog života. Stoga je reforma Crkve usmjerena prema „unutarnjoj obnovi u Kristu, koja se zatim očituje u pravom nasljedovanju Krista”. Oblačeći se u Krista umjesto da ide u korak s vremenom, Crkva ili omogućuje da vremena idu s Crkvom ili stoji kao znak proturječja protiv dekadencije u vremenu (svijetu).
Razumjeti reformu na ovaj način znači steći uvid u to što znači biti katolik. Biti katolik ne znači samo biti član neke denominacije ili zajednice istomišljenika koji pokušavaju uhvatiti korak sa seksualnom revolucijom. Ako je reformacija uvijek ponovno suobličavanje Kristu, tada biti katolik znači biti član Tijela koje je suobličeno Kristu. „Vjernici su udovi ovoga tijela i živi ugradbeni blokovi Božjega hrama”, piše kardinal, „i to će postati živeći živote suobličene Kristu“.
Ako naša reforma ne počne odatle, onda počinje s pogrešnog mjesta. Danas ih previše počinje s pogrešnog mjesta.
Reforma s ciljem suobličavanja Kristu
Ovo suobličavanje Kristu mora biti katoličko u dva smisla. Prvo, ono mora biti univerzalno, tako da svi ljudi (vjernici), bez obzira na rasu ili naciju, budu pozvani i uključeni u sveopću Crkvu. Ova uključiva univerzalnost znači da jedna regija Crkve, kao što je Njemačka, domovina kardinala Müllera, ne može odlučiti da će izmisliti vlastitu formu katoličanstva.
Drugo, ako je katoličanstvo sveobuhvatno, u smislu da je za sve ljude, također je sveobuhvatno u onome što je nužno za ispunjenje bitka svake osobe. Ne može se biti djelomično katolik, uzeti dio koji nam se sviđa, a dio ostaviti. Zato kardinal Müller tvrdi da moramo „htjeti biti, misliti i živjeti kao katolici”, što znači „provoditi u djelo sve što čini kršćanstvo i Crkva kao posrednik“. Cijeli moj život – moja uvjerenja, djela i želje – moraju biti u skladu s Kristom.
Oni od nas koji odbijaju aspekte katoličke doktrine ili prakse propadaju u svojoj vjeri. Prihvatiti katoličanstvo znači posvetiti se punini koja je poput braka. Ne može se biti ni djelomično oženjen ni djelomično katolik.
Za krštenu osobu postoji „novi odnos s Bogom” koji „ponovno utemeljuje cijelo njezino biće”. Suobličavanje Kristu za katolika zahtijeva univerzalno suobličavanje sveopćoj Crkvi, koja je Tijelo Kristovo. Baš kao što oženjena osoba daje sve od sebe, katolik mora „u praksi provoditi sve što čini kršćanstvo i Crkva kao posrednik“.
Kroz naše univerzalno suobličavanje, drugi su pozvani pridružiti nam se u suobličavanju Kristu. Naše globalno katoličanstvo utemeljeno je u katoličanstvu cijele Crkve u svakom njezinom članu. Dopuštajući da se neobraćeni aspekti našeg života evangeliziraju, možemo evangelizirati naš svijet.
Opasnost selektivnosti
Kada ne uspijevamo u življenju svoje vjere, onda ne uspijevamo u pravoj reformi. Selektivni smo. Kardinal Müller snažno je dočarava koliko pogubno može biti tretirati Crkvu kao kafić. Tretirati Crkvu kao osobu koja nudi izbore znači ne biti katolik. Kada biramo s kojim doktrinama ili moralnim naukom pristajemo živjeti, onda odbacujemo katoličanstvo zbog nemogućnosti prihvaćanja cjelokupnog nauka.
Razmotrite priču vezanu uz bogoslove koji bacaju reciklirani materijal u smeće i smiju se govoreći „Laudato Ne“, jasno ismijavajući encikliku pape Franje o brizi za stvoreno. Njihovo „Ne” potkopava „Da” na koji nas Krist poziva. Baš poput biskupa koji misle da je euharistijska koherentnost nešto što možemo ostaviti po strani, svećenika koji sanjaju vjenčanje istospolnih parova ili političara koji brane legalno ubijanje nerođenih…- oni nisu katolici jer odbacuju univerzalnost vjere.
Svoju zabrinutost glede selektivnog katoličanstva kardinal Müller posebno usmjerava prema dvjema skupinama: progresivistima i tradicionalistima.
Potonji preferiraju nekadašnji „kršćanski kulturni svijet”, a prvi imaju za cilj „prodati se ‘modernom dobu'”. Oboje skupine potkopavaju Drugi vatikanski sabor jer ga ne vide kao „najviši Učiteljski autoritet Katoličke Crkve“.
Progresivna frakcija posebno je naštetila Crkvi – progresivisti su vezani za svjetovnost ovog doba. Za razliku od njih, tradicionalisti su pretjerano vezani za prošla kršćanska vremena.
Ono što kardinal Müller tvrdi je nešto što bih nazvao tradicionalizmom Drugog vatikanskog sabora. Ovo je tradicionalizam koji obuhvaća cjelokupnu tradiciju uključujući i Drugi vatikanski koncil i stoga tradicionalizam otvoren reformama i novim izrazima katoličkog života. Progresivisti krše Drugi vatikanski sabor tako što ga navodno prihvaćaju dok odbacuju ostatak tradicije. Tradicionalisti krše tradiciju tako što je navodno prihvaćaju, a odbacuju ključnu ulogu Drugoga vatikanskog sabora u njoj.
Ono što je potrebno je pravi tradicionalizam utemeljen na cjelokupnoj tradiciji, uključujući Drugi vatikanski sabor i utemeljen na Kristu koji poziva „Crkvu na stalnu reformu dok boravi u svijetu“. Knjiga kardinala Müllera ključna je za povratak tradicionalizmu Drugog vatikanskog sabora koji sve više posustaje zbog selektivnosti i progresivista i tradicionalista.
Živjeti reformu
Odakle će doći istinska reforma življenja pravog katoličanstva? Za kardinala Müllera, „jedini i pravi reformator Crkve je Bog, jer ona je Njegova”. Da bismo „i mi bili suodgovorni građani u Gradu Božjem”, moramo se toga držati.
Istinska reforma, koja dolazi od Boga, potiče nas da reformiramo sebe i Crkvu živeći puno katoličanstvo. Ako želimo sudjelovati u reformi Crkve, onda trebamo prepoznati da je „važno vjerovati s Crkvom i živjeti s njom u njezinoj liturgiji i kršćanskoj etici”. To nikako ne može značiti da djelomično sudjelujemo u njezinoj zajedničkoj liturgiji ili prilagodimo etička načela, tj. moralni nauk, svijetu.
Za kardinala Müllera to će značiti živjeti katoličanstvo kao „kreativna manjina” kroz nove i stare načine življenja vjere. Takva potpuna vjernost dovodi do dinamičnih pokreta; dok jedva katolički ili nekoć katolički pokreti vode u propadanje i „put do završetka“.
Istinska reforma događa se i danas, kao što pokazuju vjerski redovi poput Sestara života (Sisters of Life), “divlji“ katolički pokreti u ateističkom Berlinu i nove obrazovne inicijative na američkim sveučilištima. Hijerarhijska Crkva treba stati iza ovih pokreta i pokrenuti inicijative poput euharistijske obnove. Krist nas poziva na stalnu reformu i potrebno je da poslušamo taj poziv. Knjiga kardinala Müllera pridonosi ovoj reformi i katoličanstvu tako što pomaže razjasniti oboje, tako da možemo živjeti istinsku reformu koju Crkva treba.
