Kao oni koji se zalažu za život, znamo da je nerođeno dijete zaista prisutno u tijelu svoje majke od prve stanice nadalje. Ne postoji trenutak tijekom trudnoće žene kada dijete nije stvarno i istinski prisutno.
Kao katolici pro-life stava, znamo da je Krist istinski prisutan – tijelom, krvlju, dušom i božanstvom – u Euharistiji. Ne postoji trenutak nakon što svećenik posveti hostiju, kada Krist nije istinski prisutan. Ovo razumijevanje razlog je zašto je primanje Euharistije takav blagoslov, ali i zašto katolik koji je svjestan vlastitog teškog grijeha ne bi trebao primiti ovaj sakrament.
Kada usmjerimo pozornost na Katolički kanonski zakon, posebno Kanon 915, to činimo s namjerom pozivanja na odgovornost onih koji odbijaju poštovati ove istine. Kanon 915 glasi: „Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečna ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.”
U riječima „drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu” nalazimo i referencu na one koji tvrde da su katolici, a podržavaju kontracepciju, pobačaj, eutanaziju ili u nekim slučajevima sve to, i koji unatoč tome odlučuju primiti Euharistiju.
Čineći to, vrijeđaju Krista u Euharistiji i ignoriraju svoju krivnju za javnu potporu zlim napadima na ljudsku osobu.
Jedan od učitelja ovih istina bio je pokojni vlč. James Buckley, FSSP. Vlč. Buckley poučavao je značenje Kanona 915 i objašnjavao obvezu vjernih katolika da usmjere pozornost na političare koji podržavaju pobačaj, a pritom tvrde da su katolici u dobrom odnosu s Crkvom.
Kao svećenički mentor, vlč. Buckley pomagao je drugima razumjeti ideju stvarne prisutnosti s ciljem da ih vodi prema razumijevanju veze između stvarne prisutnosti Krista u Euharistiji i stvarne prisutnosti nerođenog djeteta.
Vlč. Buckley pisao je o onima koji ne uspijevaju vidjeti temeljnu mudrost crkvenog učenja o ovoj temi. Izjavio je:
„Ovo užasno neznanje – ako ne i poricanje – crkvenog euharistijskog učenja, po mom mišljenju, nije samo posljedica nedostatne kateheze, već i naglog pada poštovanja prema Presvetom Sakramentu. Odvajanje svetohraništa od oltara, uklanjanje pričesne ograde, rijetkost blagoslova s Presvetim i nestanak euharistijskih procesija te četrdesetsatnog klanjanja donijeli su gorku žetvu.”
Upravo ta gorka žetva sve više me zabrinjava dok previše katolika tone sve dalje od apsolutne istine u zaborav osobnih mišljenja i pretvaranja.
Ta apsolutna istina poučavana je još od Posljednje večere. Baltimorski katekizam objašnjava:
„Cijeli Krist je stvarno, istinski i suštinski prisutan u Presvetoj Euharistiji. Koristimo riječi ‘stvarno, istinski i suštinski’ kako bismo opisali Kristovu prisutnost u Presvetoj Euharistiji i razlikovali Gospodinovo učenje od onoga što pogrešno naučavaju obični ljudi, a to je da je Presveta Euharistija samo znak ili simbol Krista ili da je prisutan samo svojom moći.”
Ipak, danas su lažna učenja sveprisutna. To vodi neke do mišljenja da je nepoštovanje prema Euharistiji unaprijed zadana činjenica, s obzirom na ideju da je sveta pričest „samo simbol.”
U pripremi za radost Euharistije, Toma Kempinski je napisao u „Nasljeduj Krista”:
„Daj mi sebe, i to je dovoljno; jer bez tebe nijedna utjeha nema smisla. Bez tebe, ne mogu postojati; i bez tvog posjeta, ne mogu živjeti.”
Zbog toga branimo stvarnu prisutnost nerođenog djeteta jer ljubimo stvarnu prisutnost Krista u Euharistiji.
