„Ako osuđuješ ljude, tada nemaš vremena voljeti ih.“ (sv. Majka Tereza) Tko traži neki razlog da ništa ne čini uvijek će ga naći… Tko traži krivca za svoj neuspjeh, također – uvijek će ga naći…
Nezahvalan čovjek stvara prepreke sebi, ali nerijetko i drugima oko sebe. Svatko pak tko je imalo zahvalan shvaća kako je pozvan i kako može učiniti nešto korisno i kako će svi imati koristi od toga…
Neki čovjek šećući plažom uočio je kako je more izbacilo na obalu na tisuće zvjezdača, a jedan dječak ih je uzimao i bacao natrag u more. Prišavši dječaku upitao ga je:
„Mali, što to radiš?“
„Bacam zvjezdače natrag u ocean da ne uginu.“, odgovorio je dječak.
„Ali zar ne shvaćaš da ih na ovoj plaži ima na desetke tisuća? Ti tu ne možeš ništa promijeniti!“, pokušao ga je uvjeriti čovjek u uzaludnost njegova truda.
Dječak ga je ljubazno saslušao, ali se nije dao poljuljati u uvjerenju, nego se sagnuo, uzeo jednu zvjezdaču i bacio je natrag u more. A onda je s osmjehom rekao gospodinu: „Upravo sam učinio jednu promjenu za još jednu zvjezdaču.“
Čovjek bokova opasanih i svjetiljki upaljenih čini sve u pravo vrijeme jer je zahvalan svome gospodaru na svemu što mu je dao i povjerio.
KAKO MI ČEKAMO BOGA?
Koji put se čini kao da nas Bog namjerno zbunjuje, pa se pitamo: Zašto je to tako? A to je zbog toga da ne ostanemo zatvoreni u sebi i da bi nam se otvorile oči za veliku priliku darivanja… Tu onda započinje naš rast u vjeri…
Tu počinje dodir s otajstvom, pali se plamen budnog iščekivanja, mi se pitamo i počinje rasti u nama potreba sebedarja jer želimo vidjeti još više iznutra.
Ispravna vjera nas nuka na drugačije gledanje i drugačija djela.
Vjera je kao gledanje iz daljine nečega što želimo vidjeti iz blizine, ona je zagledavanje koje nas približava. Mi nešto uočimo, nešto zanimljivo i želimo to pogledati iz bližega, pa se zato zaputimo prema tome… Vjera je, kao kod voća, proces od sasvim malenog ploda do rasta i potpunoga zrenja, a onda počinje jasnoća, gledanje licem u lice…
U VJERI MI ČEKAMO UPRAVO NA TAJ TRENUTAK KAD ĆEMO GLEDATI …
Vjera dakle nije pasivno čekanje. Ona je aktivnost koja vodi zrenju… Zato se jako prevare oni koji misle kako mogu nezainteresirano ići ovim svijetom, i odgađati za drugi put… Jer mi nismo slučajno ovdje, i samo luđak to može tvrditi…
Pa ako nismo slučajno ovdje, tada se ne možemo ni ponašati slučajno. Svi mi imamo svoja zaduženja, ono što trebamo napraviti, učiniti, dovršiti…
Ima dakle nešto što upravo ti trebaš učiti! Zapamti, ti i nitko drugi, i ako to ne učiniš ostat će jedna praznina, uginut će jedna zvjezdača… Dječak je učinio promjenu, nije ostao pasivan, nije trošio uprazno darovano vrijeme i tolike darove koje je primio za druge. (Ako trošiš uzalud vrijeme đavlu ga daješ.)
BUDNI SU ONI KOJI PREPOZNAJU PRILIKU PROMJENE NA BOLJE KOJU MOGU DONIJETI …
Zapamti, ovaj dan je tvoja velika prilika da doneseš Božji blagoslov osobama koje su u tvojoj blizini, koje su ti povjerene, i da oplemeniš mjesto koje ti je dano na raspolaganje, poziciju koju su dobio na dar…
Na kraju fiskalne godine Sotona sazvao sastanak kako bi sagledao prošlogodišnje rezultate. Nije bio zadovoljan, i zatražio je da mu se predoče nove strategije kako bi sa što više uspjeha udaljio ljude od Boga. Što više unositi rastresenosti u molitvi i na misama – govorio je jedan đavao. Što više pohlepe i požude, krađe i prijevara – govorio je drugi. Što više bučne i pokvarene glazbe – govorio je treći.
Što više droge, alkohola, kocke i kladionica – govorio je četvrti. Što više bluda, pornografskih sadržaja i noćnih klubova – govorio je peti. Što više sekti, praznovjerja i vijesti protiv Crkve – govorio je šesti. Sotoni su svi ti prijedlozi bili zanimljivi, ali ipak još uvijek nije bio zadovoljan, jer je želio što više ljudi pod svojom vlašću. Onda jedan đavao, poznat po osobitoj podmuklosti, iznese svoj prijedlog: “Moramo uza sve navedeno uvjeriti ljude da imaju još puno vremena!” Taj prijedlog se tako jako svidio sotoni da je pljesnuo rukama i odmah od svih đavola zatražio njegovo provođenje…
Ljudi su skloni misliti da imaju vremena na pretek i da mogu činiti što ih volja, a kasnije će se kajati… Ali to je zamka koja vodi u pogubni san iz kojeg se teško probuditi…
Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! (LK 12, 37)
Sa stranice dominikanci.hr
