Relativizacija spasenjskog posredovanja ISUSA KRISTA raširen je i zabrinjavajući fenomen, čak i unutar Katoličke Crkve. Naše je vrijeme snažno relativiziralo načelo “extra ecclesia nulla salus” (nema spasenja izvan Crkve).
Istina je da BOG može dovesti ljude koji su u neznanju zalutali do spasenja na Njemu poznate načine. To je istina jer BOG nudi spasenje svima i želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine. Ljudi koji nikada nisu čuli za KRISTA ili Ga iz bilo kojeg razloga ne poznaju uistinu ne čine jednostavno “massa damnata” (gomilu ljudi koji nikada neće postići vječno spasenje).
Također trebamo misliti na nebrojene nevine djece koja su ubijena u majčinoj utrobi. Sve potrebne nijanse u ovom pogledu ne relativiziraju apsolutnu nužnost za spasenje posredništva ISUSA KRISTA i Njegova sredstva spasenja par excellence: Crkve! Jer nijedno drugo ime nije dano ljudima po kojemu trebaju baštiniti spasenje osim imena ISUSOVA, pred kojim će se prignuti svako koljeno (na nebu, na zemlji i pod zemljom). A Crkva je Njegov temelj i Njegovo sredstvo kroz povijest kako bi došao ljudima.
Sveopća i uključiva spasiteljska volja BOŽJA da spasi svakog čovjeka i dovede ga do spoznaje istine također je povezana s neizostavnim misijskim poslanjem Crkve. Crkva ne treba učiti od drugih religija, nego poučavati ono što je primila od KRISTA.
Drugim riječima, ona mora ići prema Kristovoj Velikoj zapovijedi i učiniti sve narode Njegovim učenicima te ih krstiti. To je BOŽJA riječ! Crkva je Mater et Magistra – “Majka i Učiteljica” – naroda. Ona čuva objavu koju joj je BOG dao kroz vrijeme i prenosi je neokrnjenu svim ljudima. Njezini sakramenti su nadnaravni eliksir života, u kojem bi svaki čovjek trebao sudjelovati da bi bio iscijeljen, jer KRIST Sebe daruje u sakramentima.
U svetoj Euharistiji susrećemo ljubav KRISTOVU izravno. Što bi moglo biti veće od euharistijskog sjedinjenja s NJIM? “O uzvišena poniznosti, o ponizna uzvišenosti, da se BOG i BOŽJI SIN daju nama pod neuglednim oblikom hostije!” (usp. sv. Franjo Asiški).
Alternativni oblici bogoslužja ni u kojem slučaju ne mogu zamijeniti Svetu Euharistiju (“izvor i vrhunac crkvenog života”). Teško onima koji to pokušavaju, osobito ako je cilj naglasiti važnost laika u Crkvi. U stvarnosti, to bi klerikaliziralo laike i desakraliziralo svećenike. Ovaj proces istiskivanja svećenika od strane laika može se vidjeti posvuda, pa čak i na vrhu hijerarhije.
Osoba koja je izvorno trebala pomagati svećeniku (pastoralni asistent, postkoncilsko dostignuće sedamdesetih godina) sada više ne pomaže svećeniku, nego ga zamjenjuje. Čak se i biskupi stavljaju njemu uz bok, umjesto obrnuto. To je uistinu izokretanje sakramentalne stvarnosti Crkve. Ipak, ostaje istina: bez svećenika neće biti Crkve. Tamo gdje on nestaje ili se marginalizira, Crkva je na posljednjim nogama. To ima veze s centralnošću Svete Euharistije, koja ne postoji bez svećenika.
U svojoj tradiciji Crkva je sačuvala i prenijela vjeru neiskvarenu. I danas to čini. Referentna točka ostaje Katekizam Katoličke Crkve, koji su napisali biskupi opće Crkve u zadivljujućem uredničkom procesu i koji je odobrio Papa. Crkvi nisu potrebni tumači koji žele prepraviti Sveto pismo pozivajući se na “nove” nalaze “humanističkih znanosti”, nalaze koji će sutra biti ponovno revidirani. Jer to je znanstvena metoda, a ne objava. Kada se čak i Kristovi pogledi i ponašanje proglašavaju vremenski uvjetovanima i potrebnima za korekciju, dosegnut je prag boli.
Krštenje i vjera Crkve nužni su za spasenje. Po njima smo osnaženi da budemo djeca BOŽJA. To također znači da to nismo automatski i inherentno, bez obzira na to kako živimo ili u što vjerujemo. Kako oni koji izričito odbacuju i bore se protiv posredništva ISUSA mogu imati OCA? Kako mogu biti “djeca BOŽJA” u punom smislu te riječi? Prema riječima ISUSA, samo oni koji imaju SINA imaju OCA i obrnuto. Dakle, nema puta do BOGA bez ISUSA.
U NJEMU, s NJIM i po NJEMU mi smo djeca BOŽJA i obraćamo se OCU. Relativizacije ovdje nisu prikladne i one paraliziraju misijski žar Crkve. One su lažna doktrina. Misionari poput sv. Franje Ksaverskog činili su nevjerojatne osobne žrtve kako bi spasili ljude za vječni život kroz vjeru i krštenje. Oni nisu bili na pogrešnom putu, ali mi jesmo ako mislimo da možemo pronaći prečace i bez toga, jer su, navodno, svi spašeni vlastitom religijom.
Zašto je BOG postao čovjekom? Zašto nam se objavio u SVOM SINU i otkrio punu istinu o sebi? Zašto je osnovao Crkvu? Da bi nekršćani ostali pri svojoj tradicionalnoj religijskoj socijalizaciji? Je li ISUS nije apsolutna jedinstvenost, naime SIN BOŽJI koji je postao čovjek, koji postoji samo jednom i koji se tiče svih ljudi? Donosi li ON išta novo u spoznaji BOGA u usporedbi s drugima, kako god ih zvali? “Filip, tko vidi MENE, vidi OCA!”
Da, BOG je milosrdan. Ali On nikada ne krši istinu i pravdu u svom djelu spasenja ljudi. O tome govori ISUS u mnogim prispodobama o sudu. Ne može se zaobići istinu i pravdu. Nema raja bez prolaska kroz ta vrata. Onaj tko ne prođe test, kao na aerodromu s detektorima metala, bit će odbijen. Mora ukloniti ili se riješiti prepreka koje ga sprječavaju da prođe.
Grijeh je stvaran, a njegove posljedice za naš život s BOGOM su pogubne i smrtonosne. Ako se ne pokaju, vode do gubitka milosti i vječnog spasenja. Trebamo ponovno naučiti mrziti grijeh. Ni pod kojim okolnostima ga ne bismo smjeli shvaćati olako, iako je BOŽJE milosrđe uvijek veće od grijeha.
ISUS KRIST je PUT, ISTINA i ŽIVOT. On je isti jučer, danas i zauvijek. U tom smislu, ne može biti nikakve promjene paradigme u Crkvi koja poznaje Zaručnika, nikakvog novog nauka, nikakvog prosvjetljenja koje nadmašuje ili zasjenjuje sva prethodna znanja.
Crkva ne treba biti revidirana. Mi trebamo.
Biskup Marian Eleganti
