Sveti muškarci i žene Staroga saveza trpjeli su mučenja, zatvaranja, izrugivanja, bičevanja i smrt na užasne načine zbog svoje vjere u Boga (usp. Heb 11,32-40). Mnogi (prvi) kršćani su završili svoje živote mučeničkom smrću, uzrokovane vatrom, lavovima, mačevima i drugim sredstvima. I Crkva je danas progonjena, a kršćane svakodnevno muče i ubijaju u dijelovima Azije i Afrike.
No, izgleda da se to ne može usporediti s ‘bolima’ koje je podnio isusovački kardinal Jean-Claude Hollerich i zbog kojih želi promijeniti nauk Crkve(!?)…
‘Hrabri’ luksemburški nadbiskup imao je ‘teške’ razgovore s mladima koji se osjećaju isključenima iz Crkve jer Crkva i dalje, barem za sada, naučava da je seks namijenjen isključivo za muža i ženu u braku, da su „homoseksualni čini u sebi neuredni“ i da je homoseksualna „objektivno neuredna sklonost“ (KKC, br. 2357-2358). Mons. Hollerich je u nedavnom intervjuu za Vatican News podijelio zapažanje da je „za mlade ljude danas najveća vrijednost nediskriminacija“ i da vidi da mnogi mladi „prestaju razmatrati Evanđelje, ako imaju dojam da diskriminiramo…“.
Rješenje je, hrabro tvrdi, promijeniti crkveni nauk. U intervjuu ranije ove godine, mons. Hollerich je otvoreno izjavio: „Vjerujem da sociološko-znanstvena osnova nauka“ – da je homoseksualnost poremećaj i da je nemoralna – „više nije točna“. Također je rekao da je „vrijeme za temeljnu reviziju“ i, govoreći o tome kako je papa Franjo govorio o homoseksualnosti, vjeruje da bi na kraju moglo doći do promjene doktrine:
„Ono što se u prošlosti osuđivalo je sodomija. Tada se smatralo da je cijelo dijete sadržano u spermi muškarca, a to se jednostavno prenosilo na homoseksualne muškarce. Ali u Novom zavjetu nema homoseksualnosti. Spominju se samo homoseksualni činovi, koji su dijelom bili poganski obredni činovi. To je, naravno, bilo zabranjeno. Mislim da je vrijeme za temeljnu reviziju doktrine“.
Iako su primjedbe mons. Hollericha izazvale uzbunu, teško da su neobične. Isusovac James Martin, zauzeo je sličan pristup u izravnom ispitivanju nauka Crkve o homoseksualnosti. Poučna su dva nedavna primjera. Dana 4. rujna, Martin je tweetao o eseju Waltera Bruggemanna, u kojem je liberalni protestantski bibličar brzopleto odbacio tradicionalni nauk o homoseksualnosti i omalovažavao autoritet Svetog pisma. Zatim, osam dana kasnije, Martin je tweetao o eseju židovske znanstvenice Amy-Jill Levine u kojem se tvrdi da su biblijski odlomci protiv homoseksualnosti zastarjeli i da ih se mora shvatiti kao produkt tog vremena.
Dovoljno je kao odgovor ukazati na Katekizam, kao što sam već učinio. Ali nisam vidio da je itko istaknuo kako Katekizam, u svom kratkom odjeljku, povezuje svoje jasne izjave s božanskom objavom: „Utemeljujući svoje tvrdnje na Svetom pismu, koje homoseksualne činove prikazuje kao činove teške pokvarenosti, tradicija je uvijek izjavljivala da je ‘homoseksualni čini u sebi intrinzično neuredni’”.
Ovo nije slučajno, već je namjerno isticanje onoga što su Prvi i Drugi vatikanski sabor objavili o božanskoj objavi i doktrini. Prvo, imajte na umu da dok je svaka dogma (specifična vrsta autoritativnog učenja) doktrina (učenje), ali nije svaka doktrina dogma. Drugo, dogma je, da citiram o. Geralda O’Collinsa, koji kaže sljedeće: „od Boga objavljena istina, koju je kao takvu proglasilo nepogrešivo Učiteljstvo Crkve, i stoga obvezujuća sada i zauvijek za sve vjernike” (Dictionary of Theology, Paulist Press, 1991.).
Evo ključnog odlomka iz Dei Filius (iz 1870.), s Prvog vatikanskog sabora:
„Mora se vjerovati u sve ono što je sadržano u pisanoj Božjoj riječi i u tradiciji, i u onom što je predložila Crkva, bilo u svečanoj objavi ili u njezinoj običnoj i univerzalnoj Učiteljskoj snazi, vjerovati kao da je božansko otkriveno”.
Isto tako u Dogmatskoj konstituciji Dei Verbum (iz 1965.), s Drugog vatikanskog sabora:
„Crkva je uvijek častila božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo jer ona – iznad svega u svetom bogoslužju – ne prestaje uzimati i vjernicima pružati kruh života sa stola kako Božje riječi tako i Kristova Tijela. Crkvi su Pisma, zajedno sa Svetom predajom, uvijek bila i jesu vrhovno pravilo njezine vjere jer Bogom nadahnuta i jednom za vazda napismeno ustaljena, nepromjenjivo priopćuju riječ samoga Boga te čine da se u riječima proroka i apostola ori glas Duha Svetoga“.
Stvar ovdje nije složena, niti bi trebala biti kontroverzna. Katekizam, izravno ukazuje na Sveto pismo i tradiciju, naglašavajući dogmatsku narav crkvenog nauka o homoseksualnosti. Katekizam je ukorijenjen u onome što Crkva uči o antropologiji, braku i spolnosti (usp. KKC, br. 2331 itd.). Mons. Hollerich i p. Martin, ukratko, hoće izmijeniti dogmatski nauk i stoga otvoreno preziru polog vjere koji je Crkvi povjerio Isus Krist (usp. vidi KKC, br. 84).
Dogmu i doktrinu, naravno, većina ljudi ne voli ili čak je prezire, a previše katolika slijedi taj primjer. Ovo nije ništa novo; povijest Crkve ispunjena je herezama i lažima. Prvi vatikanski sabor, koji se dogodio prije više od sto pedeset godina, bio je pozoran na napade na doktrinu vjere, izrekavši na kraju Dei Filius da je takva doktrina „povjerena kao božanski polog Zaručnici Kristovoj, da je vjerno čuva i nepogrešivo tumači. Stoga, također, ono razumijevanje njegovih svetih dogmi mora biti trajno zadržano, što je Sveta Majka Crkva jednom proglasila; i nikada ne smije biti mijenjanje tog značenja pod lažnim imenom dubljeg razumijevanja”.
Nažalost, živimo u dobu “dubljeg razumijevanja“, povezanog s beskrajnim emocionalizmom i fiksacijom na iskustvo umjesto otkrivene istine. Tako nas, na primjer, nedavni sinodalni dokument Američke konferencije katoličkih biskupa obavještava (na ničije iznenađenje) da su mnogi sudionici „izrazili svoje mišljenje da neka područja crkvenog nauka i propisa nisu usklađena s modernim vremenom, osobito u pogledu razvoda, kontrola rađanja i začeća, LGBTIQ+ problematike i ređenja žena za đakonise i svećenice”.
Tko je to mogao predvidjeti? U dokumentu isto tako piše sljedeće: „Drugi vjeruju da crkveni nauk treba promijeniti. … Mnogi su predložili da se katekizam ažurira kako bi odražavao promjene u nauku i propisima koji se više ne primjenjuju u današnjem svijetu”. Tu nema iznenađenja.
Netko bi mogao pomisliti, čitajući komentare mons. Hollericha—koji je sasvim “slučajno“ generalni relator Biskupske sinode—i mnogih drugih, da je glavni posao kardinala i biskupa biti neka vrsta savjetnika za vodstvo, neprestano potvrđujući emocije i želje onih koji dijalogiziraju s Crkvom. Međutim, Drugi vatikanski sabor je naglasio da je ključno djelo biskupa u jedinstvu s Papom – to jest, Učiteljstva – služiti, čuvati i ispovijedati Riječ Božju. Učiteljstvo, objasnio je Koncil, „nije nadređeno Riječi Božjoj, nego je njezin sluga. Podučava samo ono što mu je predano“. Učiteljstvo Božju riječ „predano sluša, predano je čuva i vjerno tumači. Sve što predlaže za vjerovanje kao božanski otkriveno dato je iz ovog jedinog pologa vjere”. (usp. KKC br. 85-86; Dei Verbum, br. 10)
Polog vjere ne može se promijeniti, čak ni od strane luksemburškog nadbiskupa ili za mlade vjernike. Postavljen je, upravo zato što ga je, opet, dao Isus Krist svojoj Crkvi. Dakle, „kada rimski prvosvećenik ili Biskupsko tijelo zajedno s njim definiraju sud [u pogledu doktrine], izriču ga u skladu sa samim Otkrivenjem…” (usp. Lumen gentium, br. 25).
Oni određene dobi ili određenog interesa prepoznaju da mons. Hollerich, p. Martin i drugi, ne samo da pokušavaju zaobići božansku Objavu, polog vjere i Učiteljstvo, već su zapeli u progresivnom blatu kasnih 60-ih i ranih 70-ih. A njihovi projekti bili su na papinskom tepihu prije nekoliko desetljeća, kao kada je 1988. sveti papa Ivan Pavao II. u pismu tadašnjem kardinalu Josephu Ratzingeru razmišljao o tome kako se neki liberali neprestano pozivaju “na Koncil“ dok traže obrazac “napretka” koji „raskida s prošlošću, ne uzimajući u obzir tradiciju Crkve i Objave, koja je temeljna za poslanje Crkve kako bi mogla nastaviti govoriti istinu koju joj je prenio Krist Gospodin, apostoli i koju marljivo čuva Učiteljstvo”.
Mons. Hollerich zagovara „blagoslov istospolnih zajednica“, što je svakako raskid s prošlošću, tradicijom i Učiteljstvom. „Papa Franjo često podsjeća na potrebu da teologija može potjecati i razvijati se iz ljudskog iskustva“, kaže isusovački kardinal, „a ne ostati samo plod akademske rasprave”. Takva retorička pamet zaobilazi bitnu narav teologije, koja je molitveno razmatranje božanskih i naravnih istina. „Budući da nema teologije bez vjere“, napisao je kardinal Joseph Ratzinger, „ne može biti teologije bez obraćenja“. Ne vjera u sociologiju i scijentizam, ili u pomodarstvo i strasti, nego u Božju Riječ. Dogma nije nekakva drama, ona je božanski dar namijenjen našem spasenju, koja otkriva Utjelovljenu Riječ.
Papinska akademija za život, međutim, očito više preferira dijalog sa zagovornicima pobačaja nego dijalog s istinom. Na Twitter profilu Papinske akademije za život je prije mjesec dana osvanuo tvit da „moral ne treba dogmatizirati…“. Koliko neupućen i apsurdno negativan čovjek može biti prema dogmi? Gdje su sada teolozi? Katekizam ima potpuno drugačiju perspektivu:
„Naš duhovni život i dogme organski su povezani. Dogme su svjetla na putu naše vjere, one ga osvjetljuju i čine sigurnim. I obratno, ako nam je život ispravan, bit će nam razum i srce otvoreni da prihvate svjetlo vjerskih istina“ (KKC, br. 89).
„Religija ne može nego biti dogmatična”, napisao je jedan poznati teolog prije sedamdeset godina, „uvijek je bila. Sve religije imaju doktrinu; svi su izjavili da sa sobom nose dobrobiti u kojima se može uživati samo pod uvjetom da se vjeruje prihvaćanjem nekih doktrina”.
Taj isti teolog je napisao sljedeće: „Što se tiče Isusa Krista, jasno je da On nije imao nikakve veze s modernim subjektivizmom. Nije se bavio ‘prosvjećivanjem’ nego istinom…Njegova svrha nije bila pobuditi osjećaje ili probuditi religioznu nutrinu, nego naviještati Evanđelje Gospodnje…”.
Taj teolog je bio Romano Guardini (1885.-1968.), a knjiga nosi naslov Vjera i moderni čovjek. Guardini je naširoko hvaljen kao jedan od važnih intelektualnih mentora pape Franje. Pretpostavljam da bi vlč. Guardini bio razočaran i zaprepašten plitkim i arogantnim brbljanjem koje dolazi iz Luksemburga, Manhattana, pa čak i Vatikana. Ali vlč. Guardini bi, pretpostavljam, također bio nepokolebljiv. Dogma, napisao je na drugom mjestu, „nadilazi hod vremena jer je ukorijenjena u vječnosti, i možemo pretpostaviti da će se karakter i ponašanje nadolazećeg kršćanskog života otkriti posebno kroz stare dogmatske korijene. … Apsolutno doživljavanje dogme će, vjerujem, rezultirati time da će ljudi jače osjetiti smisao života, i u konačnici smisao samog postojanja”.
