ABRAHAM JE VJERAN I POSLUŠAN BOGU. Samo nutarnja žrtva preobražava čovjeka. Upravo je to učinio Abraham, kad je bio spreman dati za žrtvu Bogu ono što mu je bilo najdraže, vlastitog sina.
PRAVA MOLITVA BOGU JE ŽRTVA ZAHVALNA. A biti vjeran ne znači samo osjećati se sretno, nego još više se pokazuje u teškim trenucima. Kao što kaže psalam: Ja vjerujem i kada kažem: “Nesretan sam veoma.”
BOŽJA PAK VJERNOST PREMA NAMA POKAZALA SE U ŽRTVI NJEGOVA SINA, KOJI JE OČITOVANA LJUBAV DO KRAJA. On je trajno Božje zauzimanje za naše spasenje, i u njemu možemo sve dobiti već malim znakom naše vjernosti i zahvalnosti.
PREOBRAŽENO GLEDANJE
Abrahamova kušnja je test njegove vjere, njegova predanja Bogu. U ispravnoj vjeri shvaćamo da Bog ne oduzima život nego ga daje, pa kad svoj život predamo Bogu on ga uzdiže na višu razinu gledanja.
SVE ONO ŠTO IZRUČIMO BOGU POSTAJE BLAGOSLOV. Stvari pak kojih se grčevito držimo postaju nam izvor prokletstva i nesreće…, a postoje takvi strahovi u nama koji nas redovito koče kad u nečemu važnom trebamo Bogu reći – Evo me!
Abrahamov „Evo Me!“ dogodio se još prije nego je čuo Božji zahtjev, a on se ticao sina jedinca. Naglasak u Božjem zahtjevu glasio je – … jedinca svoga … koga ljubiš.
Lako je učiniti žrtvu na nečemu do čega ti nije stalo (žrtve janjaca ili jaraca), ali u onome što nam je srcu priraslo tu na vidjelo izlazi stvarni naš odnos s Bogom.
Treba shvatiti da ono što imaš pripada zapravo onome tko ti je to dao. Što imaš da nisi primio – reći će sveti Pavao – i ako si primio što se hvališ kao da nisi primio.
Život koji imamo primili smo od Boga, a mnogi ga grčevito stišću pa u strahu čine sve da „žive svoj život“. Zato Isus i kaže – Tko hoće život svoj spasiti izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. (Mk 8, 35)
Ono što čini Abraham čin je koji dolazi prvenstveno iznutra. Bog hoće prije svega našu nutarnju žrtvu, na što upućuju riječi – Razderite srca, a ne halje svoje. NUTARNJA ŽRTVA ČINI PRAVU POKORU, i samo ona može polučiti ispravno čišćenje za Božji naum. TEK S TAKVOM NAŠOM NUTARNJOM RASPOLOŽIVOŠĆU BOG NAS MOŽE UPOTRIJEBITI DA BUDEMO BLAGOSLOV DRUGIMA.
Ovdje sam! Evo me!- spremno se odaziva Abraham i ne koleba se ni onda kad je čuo što Bog traži od njega: njegov čin tako postaje nutarnja žrtva, nutarnja paljenica.
Sin položen na drva, kao ono što je najdraže ocu, slika je onoga što je najdraže Bogu a dao je nama… Tako je ovo poziv na našu sličnost s Bogom!
Abraham svojim činom pokazuje kako je ONO NAJDRAŽE NJEMU SADA U BOGU…
To je preobraženje čovjeka od zemaljskog prema nebeskom, od gledanja za propadljivim stvarima do nebeskog motrenja… TO
NARAVNO NIJE MOGUĆE BEZ ŽRTVE, BEZ KIDANJA U SEBI…
POSLUŠATI BOŽJI GLAS OSIGURAVA BLAGOSLOV POTOMSTVA, i pripravlja potomstvo u kom je blagoslov, potomstvo blagoslova… Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom. (Post 22, 18)
HOD ZA ISUSOM JE I NAŠE PREOBRAŽENJE
Danas osobito usredotočujemo svoju pažnju na događaj preobraženja Isusova pred trojicom svojih učenika.
Time što ih vodi sa sobom na goru i preobražava se pred njima, on im otkriva svoju slavu, ali i konačno stanje savršenstva do kojega dovodi put za njim. Put za Isusom je put koji čovjeka mijenja već onoga trenutka kad krene…
Zato nas on poziva i vodi sa sobom. Pođi za mnom – odjekuje uvijek iznova. Zašto? Očito je, želi nam se otkriti, i tebi također. Ali on ne staje samo na tome.
ON NAM OTKRIVA KAKVI TREBAMO BITI.
U preobraženju Gospodinovu mi otkrivamo kakvi zapravo trebamo biti, otkrivamo što trebamo mijenjati kod sebe.
Isus se uspinje na goru, ali želi da i mi idemo s njime. U tom hodu on nam otkriva sebe u pravom svjetlu, a tada postajemo svjesniji sebe i svoje zadaće u Božjem planu.
Pozvani smo mijenjati svoje lice od onog zamračenog, namrgođenog, neljudskog… prema onom stanju koje postaje sposobno i spremno gledati dimenziju Gospodinova preobraženog lica.
Događaj Kristova preobraženja je na putu prema Jeruzalemu gdje će podnijeti muku, i ujedno je nagovještaj da će ono što je mučno, teško, tragično postati pobjeda, trijumf.
Jedna zraka svjetla ovih dana probila se među mnoštvom vijesti crne kronike i pesimizma kojih su pune novine, i podigla naše poglede na trenutak. Vijest je glasila – Gospođa žrtvovala svoj posao da spasi posao svoje kolegice…
To je hod za Isusom prema gore.
On nas, koji se zovemo njegovima, poziva da idemo za njim i da ne podliježemo histeriji, nego da u tom hodu i mi budemo pružena ruka drugima, nada koja ih podiže iz donjih zona, prilika drugom čovjeku.
Sve nam je pokazano, a mi samo trebamo slijediti upute:
• treba se uspinjati za Isusom,
• naša promjena se događa po vjeri i molitvi,
• tada istine naše vjere vidimo u pravom svjetlu,
• tada naš život drugačije izgleda,
• jasnije vidimo i svoju zadaću,
• postajemo spremniji izvršiti je.
ŽIVOT KRŠĆANA ODVIJA SE NA UNUTARNJI NAČIN, neprepoznatljiv onima koji tek izvanjski žive.
Takvo mora biti i naše hodočašće. Hodočasnici su oni koji su se otrgnuli sa svog poznatog mjesta da bi slijedili Božje korake…
Treba nešto poduzeti da bi nam stvarnost postala ono što jest u Božjim očima, i da bi nam se Bog otkrio kakav jest. MI NE MOŽEMO OSTATI DOLJE AKO ŽELIMO GLEDATI…
Učenici nisu niti slutili što će se dogoditi, ali je bitno da su dopustili da ih povede za sobom prema gore. Hod za njim mijenja našu varljivu stvarnost…
Da bi čovjek vidio Božje otajstvo mora doći u osamu, mora BITI POSVE SAM SA SVOJIM BOGOM…
Isus se upravo u toj osami otkrio svojim učenicima.
IZA ZAVJESE VANJSKOGA JE PREOBRAŽENO GLEDANJE… Sve je nekako kao sakrament!
Nemoguće je, koliko god naprezali oči, vidjeti Isusa u euharistijskom kruhu, a ipak on je ondje stvarniji od nas samih.
On je Svetinja nad svetinjama skrivena iza zavjese našim smrtnim očima, i svatko od nas treba poduzeti neko putovanje, neki hod kroz pustinju (poput Ilije), uspinjanje na goru, da bi prepoznao u tihoj prisutnosti Boga. Bez poduzetog hoda i spremnosti na žrtvu koja nas čisti mi ne možemo biti spremni na ispravno gledanje.
SVAKA LJEPOTA TRAŽI POSEBNE TRENUTKE DA BI NAM SE OTKRILA.
Bog nam se želi pokazati i otkriti svoju skrivenu ljepotu, ali moramo biti spremni napustiti svoju sigurnost. Moramo biti spremni žrtvovati ono što nam je najdraže, i shvatiti u sebi da je i to dar Božji, te da njemu i pripada. Upravo onako kako je shvatio Abraham kad je bio spreman žrtvovati sina Izaka, ono što mu je bilo najdraže.
To svojevrsno kidanje sebe približava nas ispravnom motrenju Božjih otajstava… Samo u hodu za Isusom mi smo u stanju ispravno vidjeti, jer on je taj koji nam se daje prepoznati. Kad dopustimo da nas on vodi, kad se izručimo, tada se događa ljepota…
NJEGOVO PREOBRAŽENJE PRED UČENICIMA JE PRAVO LICE BOGA I SLIKA SAKRAMENTA KOJIM NAS HRANI, jer takav učinak on želi imati na naš život.
Naš život mora se odvijati na unutarnji način, kad postanemo na sliku sakramenta kojim se hranimo, jer ono bitno u njemu događa se iznutra.
sa stranice dominikanci.hr
