Uzlazi Bog uz klicanje, Gospodin uza zvuke trublje.
Draga braćo i sestre, ovaj redak iz liturgijskih čitanja svetkovine Uzašašća Gospodnjeg stavlja posebni naglasak na njenu svečanost. Klicanje i glazbeni instrumenti uvijek upućuju na posebnu svečanost nekog slavlja. Svetkovina Uzašašća pripada središnjim otajstvima Isusovog spasenjskog djela. Htio bih svetkovinu Uzašašća protumačiti kroz tri slike:
- Na prvom mjestu to je slika Isusovog tjelesnog uzašašća u nebesku slavu. Molitva u Rimskom kanonu u posebnom dodatku za današnju svetkovinu glasi: U zajedništvu s cijelom Crkvom svetkujemo presveti dan kada je naš Gospodin, našu krhku narav ujedinjenu sa sobom, uzdigao o desnu slave Boga Oca. Isus dakle u svom tjelesnom obličju uzlazi u nebesku slavu i sa sobom, ili bolje rečeno u sebi, jer on je sada Utjelovljeni Bog, nosi našu tjelesnost, naše tijelo. U nebu je sada pročišćena naša krhka narav. Isus nakon utjelovljenja i zemaljskog života i u nebu je s ljudskim tijelom koje je uznio sa sobom. Zato za današnju svetkovinu kažemo da je to završetak otkupljenja. “Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće” – molili smo u zbornoj molitvi sv. Mise. Isus je uskrsnuo to je najvažnije, ali je isto tako važno da će i naše tijelo biti u nebu. Da će se naša duša o ponovnom Kristovom dolasku združiti s tijelom. Uzašašće tako jača našu nadu da ćemo stići u nebo i neprestano nas potiče da tražimo što je gore, da pogled svoj upravimo prema nebu i pripravljamo se za vječnost. Ili kakao je to lijepo sažeo sv. Augustin: “Kao što je on uzašao a da nije od nas odstupio, tako smo i mi ovdje već s njim, iako se još s našim tijelom nije ostvarilo ono što nam je obećano”.
- Upravo je stoga druga slika na kojoj se želim zaustaviti tzv. radost odlaska. Lukino Evanđelje govori nam kako su se učenici u Jeruzalem vratili radosni. To nas može zbuniti jer gledajući ljudskom logikom rastanak iziskuje žalost a ne radost. No ovaj rastanak je drugačiji – Isus uzlazi u zajedništvo s Ocem i u sebi, kao što smo čuli, nosi našu tjelesnost. Kao Bogočovjek na zemlji je bio vezan za jedno mjesto, a sada uzašavši u nebesku slavu on je u stanju Božje nadmoćnosti nad svakim prostorom. Isus u Ivanovu Evanđelju govori kako odlazi od nas ali istodobno se i vraća k nama. Papa Benedikt XVI. kaže kako je u ovom oproštajnom govoru iz Ivanova Evanđelja divno sažeta posebnost Isusovog odlaženja – Njegovo je odlaženje, kaže on, upravo tako i dolaženje, nov način blizine i trajne prisutnosti s kojom Ivan povezuje radost – opet ćete me vidjeti i srce će vam se radovati. Isus koji je i sada s nama, posebno nam je blizu u svojoj euharistijskoj prisutnosti. On je otišao, a ipak je ostao s nama. Ne vidimo ga tjelesnim očima, no pod prilikom kruha i vina, pod velom tog otajstva, viđamo ga svaki dan. Čak što-više, da je ostao na zemlji u tjelesnom obličju, imali bismo ga manje nego li ga imamo sada. Nakon uzašašća imamo ga pravo blagovati, primamo ga u svetoj pričesti i postajemo jedno s njim. U hostiji je njegovo pravo tijelo i krv, i kao što se zemaljska hrana pretvara u naše tijelo, isto tako i po svetoj pričesti onda u nama teče Kristova krv i meso. Naša krhka narav sjedinjuje se s božanskom. Zato možemo reći Bogu hvala da je Krist uzašao jer tako može biti ne samo s nama nego i u nama. On, iako je otišao, neprestano dolazi k nama u svetoj Hostiji na svetoj Misnoj žrtvi. Po toj razmjeni darova i mi se možemo vinuti put nebesa kako ćemo moliti u darovnoj molitvi. Upravo nam u svetoj Misi Gospodin daje mogućnost predokusa nebeske gozbe jer nam po svetoj Pričesti već ovdje daje udjela u nebeskom slavlju (usp. Popričesna molitva).
- I treća slika na kojoj se želim zaustaviti jest naše poslanje. Rastajući se od svojih učenika Isus im nalaže da sve narode učine njegovim učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Pođite po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje. Isus je svoje zemaljsko poslanje dovršio i nama prepustio njegovo nastavljanje. On od nas tako zahtijeva budnost. Ta budnost označava otvorenost za dobro, za istinu, za Boga i to usred nerazumijevanja svijeta i moći zla. To je poslanje Crkve – zauvijek nastavljati Kristovo djelo – pa i onda kada lađa Crkve mora putovati uz protivni vjetar i kroz uzburkani ocean vremena (Benedikt XVI). Iako nam se često čini kako će se ta lađa svakog trena potopiti ohrabriti nas u našem poslanju mora Isusovo obećanje da je s nama zauvijek.
Draga braćo i sestre, iz rečenog možemo zaključiti kako nam svetkovina uzašašća želi uliti nadu u vječni život, ohrabriti nas u vjeri u Isusovu euharistijsku prisutnost tj. stalnu blizinu i ojačati našu ljubav kako bismo sve privukli Kristu.
I za kraj ostaje još jedan detalj vrijedan spomena koji nam donosi sveti Luka na kraju svog Evanđelja. On piše kako Isus podiže ruke te blagoslovi učenike. I dok ih blagoslivljaše rasta se od njih i uznesen bi na nebo. Papa Benedikt tumači kako: „Isusove ruke ostaju raširene nad ovim svijetom, one su poput krova koji nas štiti. Te ruke širom rastvaraju svijet kako bi u njega prodrlo nebo i kako bi to nebo u njemu moglo postati stvarnost. U odlaženju on dolazi kako bi nas izdigao iznad samih sebe i svijet otvorio Bogu. Po vjeri znamo, zaključuje papa emeritus, da Isus blagoslivljajući drži svoje ruke raširene nad nama. I to je trajni razlog kršćanske radosti.“ Amen.
Vlč. Daniel Katačić
