“Molitva nečujno, gotovo neprimjetno izmjenjuje naše misli, nazore, volju i osjećaje. Po molitvi čovjek postaje neprimjetno drugi, bolji. Molitva pobožanstvenjuje, po njoj postajemo blizu Kristu, postajemo rod Njegov”.
Draga braćo i sestre, današnje evanđelje nam govori o događajima na brdu Taboru. Prije tog događaja Isus je najavio svojim učenicima da mora biti razapet i pokopan, na što su se neki sablažnjavali. Kao snagu za te dane Gospodin im obećava da neće umrijeti dok ne vide njegovu slavu. I zaista, nakon osam dana poveo je na goru Petra, Ivana i Jakova i pred njima se preobrazio. Lice mu postade bijelo kao snijeg. Pokazao im je slavu Sina čovječjega.
Isusova ljubav sada im je omogućila vidjeti njegovu slavu i odagnala iz njihovih duša sablazan koju im je prouzročio navještaj njegove muke. Ovaj događaj poručuje nam kako Isus uvijek misli na nas i u trenutcima naših slabosti i patnji pruža nam utjehu potrebnu da bismo mogli nastaviti dalje. Apostoli su bili radosni, toliko radosni da su htjeli tamo ostati zauvijek. No to nije bio Isusov cilj. Njegov cilj je bio dati apostolima tračak nade za nastavak puta prema nebu. Za nastavak trnovitog puta koji vodi do slave. Uz Isusa možemo i moramo biti na svakome mjestu, a ne samo onda kad nam je lijepo. Zato svakog dana i u svemu moramo tražiti Lice Gospodnje – osobito u licu svoga bližnjega.
Nije slučajno, draga braćo i sestre, da nam se ovo Evanđelje donosi baš u korizmi. Kao što je ovoj trojici apostola bio potreban vjetar u leđa kako bi mogli podnijeti sablazan križa tako je taj vjetar potreban i nama. Mi ga dobivamo u sakramentima Crkve – ispovijedi i svetoj Misi. Zanimljivo je primjetiti kako je učenike svladao san i to baš u trenutku kad Isus razgovoara s Mojsijem i Ilijom o muci koju ima podnijeti. Nije li i kod nas tako? Uživamo slušati o slavi koja nas očekuje, a zaboravljamo da za tu slavu moramo nešto i podnijeti na ovome svijetu. Ne možemo preskočiti trpljenje i odmah otići u slavu s Gospodinom. Ne možemo, kako kaže sv. Ivan od križa, tražiti Isusa bez križa. Tako ćemo ga danomice tražiti i nećemo ga naći.
Draga braćo i sestre, puno je pouka koje možemo izvući iz današnjeg evanđelja, no zadržao bi se na jednoj koja je gotovo neprimjetna. Kaže sv. Luka u današnjem evanđelju kako Isus “uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista”. Promišljajući o ovome odlomku današnjeg evanđelja, na svojemu posljednjemu Angelusu, papa Benedikt XVI je rekao kako je zanimljivo primjetiti da se Isusovo preobraženje događa u trenutku molitve te iz ovog ulomka možemo izvući važno učenje: “To je, prije svega, prvenstvo molitve, bez koje se čitav naš rad svodi na puki aktivizam koji je u sebi prazan. U korizmi učimo dati pravo vrijeme osobnoj i zajedničkoj molitvi, koja daje polet našem duhovnom životu. Osim toga, molitva nije odvajanje od svijeta i njegovih proturječja, kao što je to Petar htio učiniti, već molitva potiče čovjeka da nastavi put, potiče ga na djelovanje.”
Molitva je zaista mjesto našeg preobraženja. Naravno, ovdje mislim na molitvu koja nije samo pomicanje usana, mrmljanje s mislima koje su odlutale negdje daleko. Molitva u kojoj se Isus preobrazio jest molitva na gori, u osami, daleko od svega što nas ometa. Gdje god se govori o Isusu kako moli spominje se da je to bilo u osami, da se povukao, da je proveo noć u molitvi dok su drugi spavali. Nužno je izdvojiti se od svega što nas ometa. Povući se u kutak gdje možemo biti sami, isključiti mobitel, televizor i sve ono što nam smeta. Biti sam s Bogom samim.
Molitva koja nas preobražava jest tiha, sabrana molitva u kojoj cijelo naše biće sudjeluje. To je molitva kad mislimo o onome što izgovaramo i to polako, sabrano. To je molitva u kojoj sudjeluje cijelo naše biće – duh, duša i tijelo. To je molitva razmatranja u kojoj svetopisamski događaj primjenjuješ na svoj život te se pitaš što bih ja učinio da sam na mjestu onih koji se spominju u evanđelju. Ako u molitvi razmatranja iskreno poistovjetiš sebe s evanđeoskim likom otkrit ćeš puno toga o sebi. Takva molitva pomaže nam da upoznamo sebe i svoje slabosti. Navikli smo da je molitva samo ono što mi govorimo. No molitva je i slušanje onoga koga molimo. U molitvi i Gospodin nama želi govoriti ako mu dopustimo da dođe do riječi. Jeste li probali moliti slušajući? Zadržati se neko vrijeme u šutnji pred Presvetim, ili nakon obavljene dnevne pobožnosti ili čitanja sv. Pisma? To su trenutci kad Bog odgovara na našu molitvu. Pokušaj kad izmoliš sve što si odredio ostati još par trenutaka samo u šutnji. Pokušaj čuti tišinu.
Moliš li po prethodno navedenim primjerima bar jednom dnevno, pa makar samo i nekoliko minuta u danu, bivaš preobražen, postaješ bolji čovjek. Mijenja se tvoj karakter, ponašanje, pogled na svijet. Postaješ preobražen u Krista.
Lice tvoje Gospodine ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene – molili smo draga braćo i sestre u današnjem psalmu. Kad ustrajno svoje lice okrećemo u molitvi Kristovom Licu mi poprimamo njegove crte – obasjava nas svjetlost njegova Lica i mi postajemo kristoliki – reći će jedan monah u svojim savjetima za molitvu. A sestra križarica, Amadeja Pavlović, za koju će vrlo vjerojatno jednom biti otvoren proces za proglašenje blaženom i svetom, ovako govori: “Molitva nečujno, gotovo neprimjetno izmjenjuje naše misli, nazore, volju i osjećaje. Po molitvi čovjek postaje neprimjetno drugi, bolji. Molitva pobožanstvenjuje, po njoj postajemo blizu Kristu, postajemo rod Njegov”. Sve se ovo ne događa u jednom danu, niti u jednoj godini. Za sazrijevanje u molitvi potrebno je određeno vrijeme ustrajnog moljenja. Kroz ustrajnu molitvu stupnjevito se ruši želja za grijehom i čisti se savjest. Kad taj molitveni život postane dovoljno zreo tada, posve iznenada, Kristovo svjetlo zasjat će u našoj duši i donijeti neizrecivu radost koja zahvaća naše cijelo biće. U molitvi se zaista izgled našeg lica mijenja. Čovjek koji moli ima smireno lice, pogled mu je dubok, nježan, rekli bismo da mu lice sjaji od radosti.
I ne, sve ovo što sam rekao ne odnosi se na djedove ili bake koji nemaju što raditi pa onda trebaju moliti. Ako ne moliš tvoja duša je mrtva, bez obzira koliko godina imao. Ako ne moliš nema istinskog života u tebi. Ako ne moliš onda mijenjaš sve oko tebe samo ne sebe i nisi zadovoljan ni sa čim. Nitko nije toliko zauzet da u danu ne može zastati i odvojiti 15 minuta za prijateljski razgovor s Bogom. Molitva mora biti disanje naše duše kako je govorio naš otac Gerard Tomo Stantić. Čovjek koji ne diše mrtav je čovjek! A ako je molitva disanje duše, onda je duša bez molitve zaista mrtva.
Draga braćo i sestre, “kršćanski se život sastoji u stalnom usponu na ‘brdo’ susreta s Bogom a zatim silaženju među ljude, noseći ljubav i snagu koje nam taj susret daje” – rekao je u već spomenutom Angelusu papa Benedikt. Iskoristimo ovo vrijeme korizme kako bismo se s Isusom uspeli na goru i preobrazili naš život. Sredstva za postići taj cilj jesu post, molitva i djela ljubavi prema bližnjemu. Budimo nasljedovatelji Kristovi i ne budimo neprijatelji nego prijatelji križa. Naša je domovina na nebesima i prema njoj trebamo težiti noseći svoj križ. A križ će nam otvoriti vrata raja i odvesti nas pred proslavljeno Gospodinovo Lice. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
