Nedjeljno jutro je došlo, i bilo je jedno od onih mirnih, kao san nevinog, a čist i blag zrak se činio kao da je pomiješan anđeoskim krilima. Marija je išla u vrt i netko blizu nje je rekao riječ, izgovorio ju čeznutljivo i sjetno, dirljivim i nezaboravnim glasom koji ju je zvao toliko puta: „Marijo.“ I na tu jednu jedinu riječ ona je odgovorila jednom jedinom riječju: „Učitelju.“ I kako je pala na svježu travu, pod Njegova koljena, i primila se rukama za njegove bose noge, vidjela je dva ožiljka, dva crvena traga čavala – jer Krist je sada hodao u slavi svojeg novog Uskršnjeg jutra.
To je bio prvi Uskrs. Stoljeća su minula od tada i za ovaj nadolazeći Uskrs, kako se okrećem iz vrta prema oltaru, nad tabernakulom, na ovaj dan Uskrsnuća, zadržim sliku, ne uskrslog Spasitelja, nego sliku umirućeg, kako bi me podučio da Krist iznova živi u Svojoj Crkvi, i da Crkva, kao i Krist, ne samo živi, ne samo umire, nego se uvijek diže iz mrtvih. Ona je zaljubljena u smrt kao uvjet rođenja; i s njome, kao i s Kristom, ako nema krune od trnja nikada neće biti ni aureole svjetla; i ako nema križa neće biti ni prazne grobnice.
Drugim riječima, svako malo Crkva mora biti raspeta nevjerom i pokopana kao mrtva, samo da bi uskrsnula. Ona ništa drugo ne radi osim što umire, i zbog tog čudnog razloga uvijek samo živi. Svako malo se čini da je život istisnut iz nje; blijeda je od smrti; čini se kao da je krv isisana iz nje; njezini neprijatelji su zapečatili grobnicu, zakotrljali kamen ispred njenog groba, i kažu: „Crkva nikad više neće ustati!“ Ali nekako ona ipak ustane.
Odlomak iz uskrsne homilije nadbiskupa Fultona Sheena
Cijelu homiliju možete pročitati ovdje
