Prenosimo danas novi komentar eminentnog kanonskog pravnika Edwarda Petersa na papinu ne(sp)retnu izjavu da je “velika većina naših sakramentalnih brakova nevaljana”, objavljenog na njegovom blogu In the Light of the Law:
Nekih dvadeset godina odgovarao sam na optužbe da su američki sudovi laksni u uzdržavanju braka time što sam, između ostalog, povezivao skok broja američkih proglašenja ništavnosti s nekoliko promjena koje je u kanonski zakon umetnuo sam Rim te, još važnije, argumentirajući da, ako je prevladavajuće društveno i katehetsko nazadovanje doista tako opasno kako inteligentni ljudi misle da jest, onda bi kao odgovor na to trebao rasti broj proglašenja ništavnosti. Moja teza mi je zaslužila negodujuće poštovanje među nekim vrlo snažnim kritičarima sudova – barem među onima koji razmišljaju o teškim pitanjima umjesto da o njima samo izražavaju emocije – ali, jedva da trebam to reći, sve je to kompleksna materija koja traži pomnu analizu kvalificiranih osoba.
Nedavno je međutim papa Franjo zakoračio u dio ove dugostojeće kontroverze sa suludom tvrdnjom da je “velika većina naših sakramentalnih brakova nevaljana”, navodno zato što ljudi ne razumiju što je to trajnost. Kao što se često događa kad amateri uskaču u tehnička polja koja ne razumiju, Franjo je uzeo vrlo usku, ali uvjerljivu tezu – naime da se porast bračne ništavnosti može povezati s opadanjem društvenog predanja trajnosti – i tako ju strašno preuveličao da je po tom pitanju ne samo naštetio svojem kredibilitet, nego i riskira da sam doprinese onoj nizvodnoj spiralu propalih brakova koju osuđuje tako što, efektivno, govori kršćanskim parovima s poteškoćama kako su njihovi napori da spase svoj brak (a to uključuje, iskreno rečeno, gotovo svaki brak koji sam vidio) u biti propali s obzirom na to da je velika većina kršćanskih brakova (navodno) već nevaljana!
Kao što smo prije vidjeli tijekom ovog papinstva, neki tvrde da su Papine izjave bile neformalne i spontane [eng. off-the-cuff – nap. prev.] (opis kojem proturječi video njegova govora) te je Vatikanski tiskovni ured pružio orwellovsko prepravljanje onoga što je Papa jasno rekao (što sugerira koliko je ovoga puta bila žestoka reakcija), ali poanta je, bojim se, da je sada Papa “sve-je-izgubljeno” skupini dao upravo ono što su slutili: dokaz da se Crkva distancira od Kristova tvrdog nauka o trajnosti braka.
Mogu li usred ovog nereda ponuditi dvije preliminarne točke i treću koja je važnija?
1) Činjenica da je papa čini Franju “Zakonodavcem”, ali to ga ne čini pravnikom. Franjo očito nema nikakve priprave u kanonskom pravu osim nešto bogoslovijskih kolegija koje je imao prije nekih 60 godina. Ne sviđa mu se ni pravo ni pravnici te ne pokazuje puno svijesti o pozitivnoj ulozi koju pravo igra u životu bilo kojeg društva, uključujući i život Katoličke Crkve. Njegova mišljenja o tome što čini ili ne čini tehničke stvari poput ženidbene “valjanosti” ili “ništavnosti” jednostavno se ne mogu uzeti zdravo za gotovo.
2) Franjo ne očituje puno razumijevanja oko toga kako sudovi zapravo provode svoje teško i uvelike nezahvalno poslanje i očito nikada nije iskusio funkcionalni sudski sustav. Oni među nama koji su iskusili funkcionalne sudove ne razumiju okrutne opise sudskih postupaka i osoblja koje Franjo redovito nudi.
Sad, o onom “srednjem terminu”.
3) Ostavljajući po strani sumorne antropološke i teološke pretpostavke koje se moraju nalaziti iza tvrdnje da “velika većina” odraslih kršćana nije uspjela ući u stanje života koje je svakome od njih po naravi prikladno i za koje su krštene osobe posebno opremljene sakramentalnom milošću, Franjinu poantu da opće slabije vrjednovanje “trajnosti” negativno utječe na brak kvalificirani bi promatrači općenito prihvatili. Ali njegov prijedlog da neznanje ljudi o “trajnosti” (pretpostavljajući da se može pokazati kako to neznanje postoji na masovnoj skali na kojoj Franjo misli da postoji, a zbog više se razloga to ne može) ne bi – čak i da je istinito – dokazalo njegovu tvrdnju o podivljaloj bračnoj ništavnosti zato što preskače ključni srednji termin argumenta za ništavnost: vrlo sažeto, neznanje i/ili zabluda o nečemu poput “trajnosti” čini brak nevaljanim jedino ako dostatno oštećuje pojedinčevu nakanu da stupi u brak. Ta tvrdnja, ljudi, premda ju je moguće dokazati u pojedinim slučajevima, traži zahtjevnu istragu pod vodstvom osoba koje znaju i poštuju doktrinu i pravo o braku, te nije materija u kojoj se mogu napraviti obuhvatni proglasi o svekršćanskom bračnom kolapsu. Ukratko, čak i ako je Franjo u pravu o rastućem deficitu razumijevanja “trajnosti” na razini čitavoga društva, u krivu je kad predlaže da takvi nedostaci rutinski (štoviše, smatra on, u velikoj većini brakova!) rezultiraju bračnom ništavnošću.
Papa sv. Ivan Pavao II. je 1988. godine, odražavajući po tom pitanju veliku tradiciju, komentirao u svojem obraćanju Rimskoj roti kako Crkva shvaća da većina ljudi ulazi u brak s nekim psihološkim, emocionalnim i formacijski deficitima u igri; ali oni se svejedno vjenčaju sigurni u valjanost svojih brakova (čak i ako ne znaju za taj tehnički izraz). Vjenčani parovi, osobito vjenčani kršćanski parovi, mogu biti sigurni da Krist razumije njihove teškoće te trebaju pretpostaviti o svojem braku, čak i u vremenima nevolje, ono što Crkva pretpostavlja o njihovom braku: da je valjan, prožet milošću i ispunjavajuć. + + +
