Bratovštine katoličkih svećenika iz SAD-a, Australije, Velike Britanije i Irske nedavno su u javnost izašli s izjavom o braku u kojoj su jasno pokazali “nepokolebljivu vjernost tradicionalnim učenjima u vezi braka i pravog smisla ljudske seksualnosti, kao što je proglašeno Riječju Božjom i jasno postavljeno u redovnom i općem Učiteljstvu Crkvu“.
Sam je Bog začetnik ženidbe tako da brak nije isključivo ljudska ustanova (Katekizam Katoličke Crkve, n.1603). Stvoritelj ga je upisao u samu ljudsku prirodu, čak u ljudsko tijelo, u dva komplementarna oblika, muško i žensko. Sveto pismo potvrđuje da su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo: “Muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27): muškarac za ženu, a žena za muškarca, ujedinjeni u braku kao “jedno tijelo” za rađanje novoga života: “Plodite se i množite” (Post 1, 28).
Bog je dao braku njegove bitne oznake i zakone: Jedinstvo (jedan čovjek u braku s jednom ženom); nedjeljivost (ništa, osim smrti ne može okončati brak); i otvorenost za rađanje (u svakom činu fizičke ljubavi). Nijedan predsjednik ili vjerski vođa, ni Senat ni Sinoda, niti bilo koja vlada, nema ovlasti ponovno definirati brak.
Naš Gospodin Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, uzdigao je brak na dostojanstvo sakramenta. Brak kršćanskog muškarca i žene je sakramentalni znak njihovog jedinstva s Njegovom Crkvom (usp Ef 5,32.). Kako se ni savez Krista s Crkvom, njegovom zaručnicom ne može razvrgnuti, nema te sile na zemlji, pa ni samog Pape, koja može razriješiti valjani sakramentalni brak, nakon što su ga konzumirali, kršćanski muškarac i žena.
“Oni koje je Bog sjedinio neka čovjek ne rastavlja.“ (Mt 19, 6)
Disciplina Crkve je izgrađena na nauku vjere, i daje praktične izraze u skladu s njim. Uvođenjem discipline suprotne nauku implicitno se potkopava sam nauk. Disciplina kojom se ne dopuštaju sakramenti razvedenima, koji su naknadno ušli u civilni ‘brak’, slijedi izravno iz doktrine braka i euharistije koju je Crkva primila od Krista i njegovih apostola.
Osim ako se dopusti poništenje kojim se priznaje nevaljanost prvog braka, onda stanje života razvedenih i ‘ponovno vjenčanih’ katolika ‘objektivno proturječi jedinstvu ljubavi između Krista i Crkve, što je označeno i uprisutnjeno u euharistiji”(papa Ivan Pavao II., Familiaris consortio, n. 180). Koliko god oni bili žalosni zbog svojih grijeha, rastavljeni i ‘ponovno vjenčani’ ostaju ‘jedno tijelo‘ (usp Post 2, 24; Mt 19, 5) sa svojim prvim i jedinim supružnicima. Dakle, njihov drugi “brak” ne može sudjelovati u jednom tijelu zajednice Krista i Njegove Crkve koja se označuje i uprisutnjuje po Euharistiji.
U nedostatku jasnog uvažavanja braka i pravog smisla ljudske seksualnosti, pojavili su se brojni povezani moralni izazovi. Među njima je i porast rasprostranjenih homoseksualnih aktivnosti i promicanje takvog ponašanja. Crkva uči, kao što je oduvijek učila, da je homoseksualna aktivnost teško grešna, jer narušava jedno od najsvetijih i temeljnih dimenzija ljudskog života. Čak i sklonost homoseksualnim aktivnostima je “objektivno neuredna” (CDF, 1986.) u smislu da takva seksualna sklonost, s pripadajućim tendencijama, osjećajima i izrazima, nije ispravno usmjerena na bračnu zajednicu i rađanje. Crkva, naravno, pozdravlja sva ljudska bića stvorena na sliku Božju, koja Njegovom milošću imaju moć odreći se svojih grijeha, živjeti čist život i postati sveti. No, Crkva ne može blagosloviti, ili tolerirati grijeh u bilo kojem obliku, niti strukture ili načina života koji potiču ili promoviraju grijeh, poremećaj, i iskušenja.
Crkva na mnogo načina dopire do onih slomljenih i povrijeđenih, stradalih uslijed raspada braka i raširene zbrke u našem društvu oko toga što znači biti muško i žensko. Nitko im ne okreće leđa. Prava milost i pravo suosjećanje znači ponuditi grešnicima istinu o Kristu kao svjetlosti prema kojoj treba okrenuti svoj život. Najveća pomoć za one koji se bore je istaknuti s ljubavlju Kristov put, jedini način koji vodi do čiste i istinske radosti.
Crkva ne posjeduje ništa, ne može učiniti ništa, jest ništa, bez Krista, njezine Glave i zaručnika. Ona je sluškinja Božje Riječi (usp. Dei Verbum, n. 10). Njezini pastiri stoga nemaju nikakve ovlasti promijeniti što je On učio o prirodi i dobroti braka i imaju dužnost promicati i braniti tu istinu za dobrobit svakog čovjeka i cjelokupnog društva.
Confraternity of Catholic Clergy
