Ovih dana se u Abu Dhabiju (u Ujedinjenim Arapskim Emiratima) otvorila “Abrahamska obiteljska kuća“ za posjetitelje. Ovo multireligijsko mjesto sadrži džamiju, sinagogu i crkvu, a stvoreno je kao rezultat Dokumenta o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot, čiji su koautori papa Franjo i istaknuti sunitski islamski vođa šeik Ahmed el-Tayeb, veliki imam Al-Azhara. S obzirom da se Abrahamska obiteljska kuća otvorila za javnost, poučno je osvrnuti se na nekoliko temeljnih problema s Dokumentom o ljudskom bratstvu. U nastavku je ulomak prilagođen iz knjige Smrtonosna ravnodušnost: Kako je Crkva izgubila svoju misiju i kako je možemo povratiti.
Od terorističkih napada 11. rujna 2001. predstavnici međureligijskog dijaloga između katolika i muslimana traže načine za sprječavanje religijski inspiriranog nasilja. Mnoge lokalne i nacionalne međureligijske skupine objavile su zajedničke izjave u kojima osuđuju nasilje i promiču dijalog kao sredstvo za postizanje mira. U veljači 2019. sam papa je također objavio takvu izjavu, čiji je koautor šeik Ahmed el-Tayeb, veliki imam Al-Azhara.
U tekstu Dokumenta o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život, poziva se sve osobe koje „imaju vjeru u Boga i vjeru u ljudsko bratstvo da se ujedine i rade zajedno kako bi ovaj Dokument novim generacijama postao vodič prema kulturi uzajamnog poštovanja, svjesnih velike božanske milosti koja sva ljudska bića čini braćom i sestrama“. Dokument je potpisan u Abu Dhabiju, glavnom gradu Ujedinjenih Arapskih Emirata, a ova se izjava često naziva Deklaracija iz Abu Dhabija.
Na mnogo načina, Deklaracija iz Abu Dhabija standardna je izjava o međureligijskom dijalogu u skladu sa svim međureligijskim dokumentima nastalim nakon Drugog vatikanskog sabora. Papa Franjo je rekao: „Otvoreno ponovno potvrđujem s katoličkog stajališta da se Deklaracija ne udaljava ni milimetra od Drugog vatikanskog koncila“, i dok bi neki mogli reći da je to pretjerivanje, dokument doista sadrži tipičan jezik međureligijskog dijaloga koji se nalazi u dokumentima Drugog vatikanskog sabora i od tada se često koristi. Na primjer, želja za poticanjem “međusobnog poštovanja“ česta je tema ovih izjava od 60-ih, a nalazi se u Deklaraciji iz Abu Dhabija.
Ali Deklaracija iz Abu Dhabija ide korak dalje.
Na početku Deklaracije, papa i šeik navode da „U ime Boga… usvajaju kulture dijaloga kao puta, zajedničke suradnje kao kodeksa ponašanja, uzajamnog razumijevanja kao metode i kriterija“. Upada li vam tu nešto u oči? Ako papa i šeik zajedno kažu da pišu „u ime Boga“, onda impliciraju da vjeruju u istog Boga i da njihov Bog ima isto ime. Ipak, katolici vjeruju da je “ime” Boga „Otac, Sin i Duh Sveti” (usp. Mt 28,19); tj. Sveto Trojstvo, učenje koje Islam odlučno odbacuje. Katolici i muslimani daju zajedničku izjavu „u ime Boga” sugerirajući da ne postoji temeljna razlika između dviju religija u pogledu „imena Boga“.
Osim toga, Deklaracija iz Abu Dhabija tretira “religiju“ kao jedinstveni fenomen. Moderni svijet doista gura sve religije u istu kategoriju religija. To vidimo kad god netko počini zločin u ime svoje vjere; mnogi stručnjaci tada osuđuju utjecaj “religije“, bez obzira na specifičnosti svake religije.
Ipak, Katolička Crkva je povijesno (i razumljivo) vidjela katolicizam kao jedinu pravu religiju, sa svim drugim religijama koje sadrže barem neke temeljne istine. Da, neke religije dijele određena uvjerenja i običaje s drugima, ali religije su previše fundamentalno različite da bi ih sve točno klasificirali pod jedan naslov. Dakle, jedna kategorija “religije“ koja uključuje i katolicizam i sve druge religije nije u skladu s povijesnim katoličkim pogledom na svijet.
Deklaracija iz Abu Dhabija navodi da je „među najvažnijim uzrocima krize suvremenog svijeta distanciranje od vjerskih vrijednosti”, a potom se generalno osuđuje „vjerski ekstremizam”. Nadalje, dokument „potvrđuje … važnost buđenja vjerske svijesti” kao sredstva za „suočavanje s tendencijama koje su individualističke, sebične, konfliktne, a također se bavi radikalizmom i slijepim ekstremizmom u svim formama i izrazima”.
U ovoj Deklaraciji vidimo izjednačavanje religija, problem koji od početka muči međureligijski dijalog. Što su “vjerske vrijednosti“? Znači li to da su vrijednosti svih religija iste? Ako je tako, kako, na primjer, katolički pogled na ženu koegzistira kao jednaka vrijednost s muslimanskim pogledom na ženu? Što znači da je “vjerski ekstremizam“ loš? Znači li to da se katolički “ekstremist“ poput Majke Tereze izjednačava s islamskim ekstremistom poput Osame bin Ladena? A što je “religijska svijest“? Ako osoba postane “svjesnija“ religije sotonizma, je li to način da se suoči sa sebičnim tendencijama, kao što tekst sugerira?
Spajajući sve religije, papa i šeik podupiru vjersku ravnodušnost. Sve su religije jednako vrijedne, pa koja je svrha davanja prednosti jednoj nad drugom?
